Prije samog puta raspitivali smo se kod lokalnih planinara, kakvo je stanje na toj trasi? Dali je sigurna?, ima li mina? itd... Sve odgovore koje smo dobili bili su isti. "Neki planinari onuda prolaze", "Trasa je nanovo markirana" i ono najbitnije "Držite se markacija i ne vrludajte okolo". Nakon što smo saslušali izvještaje o trasi odlučili smo se za tu dionicu. Kasnije smo saznali kako HPS još uvijek tu rutu smatra opasnom i ne preporučuje ju.
Polazak je bio s kraja makadamske ceste koja vodi na Visočicu. Zbog mina put je jedino siguran cestom, te smo vozilom stigli na njen kraj oko 7h. Dolazak je moguć jedino terenskim vozilom jer je cesta u lošem stanju. Naravno može se i pješke, ali tabananje kojih 4-5 sati po makadamu kojeg su vjerojatno izgradile HR-Sume uopće nije zanimljivo.
Sljedio je uspon na Visočicu (60min od kraja ceste), te kratko zadržavanje na vrhu s jednim od najljepših pogleda na Velebitu. Put za Struge odvaja se 5-10 min od vrha, te je vrlo strm. Nakon 2-3 kilometra mučenja po strmom i oštrom terenu počinje uživancija. Što da kažem, nego jednostavno NEOPISIVO.
Prvi put sam osjećao potpunu samoću, kao da nitko drugi ne postoji. Predio je imao sva obilježja Velebita, ali sa štihom da si na nekom drugom planetu. Kad pomisliš da si vidio sve, Velebit te opet iznenadi svojom raznovrsnošću. Put prolazi predivnim netaknutim livadama i šumama. Potpuno različit od ostalih na Velebitu.
Osjećaj da ste potpuno sami i sigurni da vam nitko neće doći u susret je nešto fantastično. Tad sam se sjetio jednog Talijana kojeg sam sreo usred šume, van svih staza u metru snijega negdje na Bitoraju. Kad sam ga pitao zašto ide van svih puteva? Odgovorio mi je, da zato što neće sresti nikoga. Naravno taj put nije imao sreće :).
Prije par godina čuo sam izreku od nekih Ličana, da je zapravo dobro što je jedan dio Velebita miniran. Tek mi je sad bilo jasno. Šuma netaknuta, Hrvatske šume tu nisu stigle. Nema kretena koji tamo hoće napraviti ceste i skijališta, dolaziti skupno autobusima.
Kad padne snijeg, Velebit ostaje samo za Vas. Prave planinare. Nema glupih kretena koji dolaze autima i autobusima. I dosadnih rendžera iz uprave parka prirode. Uzmite ga sad, kad počne prava zima...
Još zaboravih reći sudionike. Goran, Franc, Papageno i ja.