Ukratko o istraživanjima u Munižabi:
Prva istraživanja Munižabe na Crnopcu (Južni Velebit) kod Gračaca bila su u travnju 1989. godine kad je na speleološkom kampu "Crnopac '89" kad je špilja istražena do dobine od -437m i 2300m horizontalne duljine. Istraživanja su vodili speleolozi SO Željezničara, SO velebita, Ursus Spelaeus i DISKF-a. Od 1998. do 2013.. godine nastavljena su speleološka istraživanja u Munižabi. Napravljen je novi nacrt cijelog objekta. Duljina Munižabe nakon novih istraživanja iznosi 9357 m, a dubina objekta se promijenila nakon izrade novog nacrta te iznosi -510 m. U Munižabi postoje još uvijek brojna mjesta u kojima treba nastaviti istraživanje. Obzirom da se nalazi između Cerovačkih špilja, Kite Gaćešine i Burinke, te da su svi objekti morfološki vrlo slični, postoji i mogućnost spajanja Munižabe s nekim od spomenutih objekata. (preuzeto sa www.speleologija.hr-a)
Nastavak istraživanja u lipnju 2013. godine
Tekst: Marko Rakovac
Fotografije: Ana Bakšić
U razdoblju od 7.-9. lipnja 2013. istraženo je 39m novih kanala i zaključen još jedan upitnik. Nova duljina Munižabe iznosi 9357m (mjerenja: Teo Barišić). Sudionici istraživanja: Ana Bakšić, Tibor Bali, Mario Moslovac, Marko Rakovac, Nenad Suvajac (SO Velebit); Petra Kovač-Konrad (SO Željezničar); Damir Janton (SK Ozren Lukić).
Osvrt na istraživanje:
Ideja za istraživanje došla je gotovo kao hir pojedinaca, onih koji odavno nisu bili i onih koji su o Munižabi slušali samo mitove. Osobno sam kao školarac prije tri godine prvi put bio tamo kad se radila prečka u Matijinu perspektivu – ime kapitalnog kanala nazvanog po jednom od istraživača - Matije Čepelaka koji se tog toponima stidi jer smatra da to nije u skladu sa etikom davanja nazivlja podzemnim prostorima. No, dok se Matija pobunio već je bilo kasno.
Točno dvije godine je prošlo otkad smo posljednji put istraživali u Munižabi. Stjecaj je to raznih okolnosti, obveza pojedinaca koji su vukli istraživanja te neki drugi izleti, špilje i jame. Običaj je zadnjih godina da se u lipnju kad snijeg već okopni, odvedu školarci u jednu veću jamu i pritom napravi istraživanje. Dvjestometarska vertikala svima uvijek dobro dođe kao trening - neki se prisjete kako je to biti na špagi, neki razbijaju fobije a nekima je to uzbuđenje još od prvog dana, ali svima izazov. Kanjoni Munižabe ne prestaju nas impresionirati i samo podjarmljuju maštu onih koji je još nisu, a žele posjetiti.
U lipnju 2011. sam raspremao penj kojega su penjali Ronald Željeznak Roni i Tomislav Guščić Trooly. Oni su tada ušli u “ćoravi” kanal. Trebalo je gledati perspektivnije i u desno. Ali lako je danas sa “Jejinim” lampama. Vraćamo se na mjesto penja te Petra i Marko penju. Pritom koristimo 4 fiksa od prošlih penjača i uz malo bušenja i pokoji klin nakon 24m ulazimo u dvoranu Kitinih dimenzija. Kanal nije povratni kao što smo mislili. Glina i zarušeni strop. Penjemo se po jednom od saljeva i na vrhu prečkamo u kanal duljine 10m sa dolaznim dimnjakom gdje jekom zaključkujemo da dimnjak ide visoko. Iz njega se slijeva voda u Matijinu perspektivu. Crtamo novo pronađeno i raspremamo bez obzira na dimnjak, vratit ćemo se kad nam nestane ideja.
Za vrijeme dok su jedni radili u Matijinoj, ostatak ekipe je obilazio ostale dijelove Munižabe.
Uz šetnju na samom kraju Matijine, nakon što smo se spustili 30-tak metara, shvaćamo da stojimo na zarušenoj ploči kanala u dvorani te gledamo visoko u nastavak glavnog kanala. Zaključujemo da se tu vraćamo sljedeći put i nastavljamo penjati do razine pružanja glavnog kanala. Sa zrncem soli usuđujemo se vjerovati da se kanal nastavlja.
Kako je rečeno, u nadi smo da Matija još uvijek ima perspektivu. No kako je jednom A. Hitchcock rekao “Postoji nešto važnije od svake logike, a to je mašta.” Vratiti ćemo se, a dotad ostavljamo njoj da oblikuje špilje naše podsvijesti.
Plamičak Velebita još gori...
Kronologiju istraživanja vidi na linku Munižaba
