Izvješatj piše: Nina B.
Do 28. 2. 2015. znala sam samo da je Mosor ime. Ime jedne planine u Hrvatskoj i nadimak Milorada Bibića...Mosora. Osim toga imena po glavi mi se motalo još jedno ime ovog našeg maturalnog vikenda, a to je Umberto Girometta. Kakvog li imena! Zaista, kažem, ako spavamo u domu Umberto Girometta na Mosoru, to će biti pamtljiv maturalac. I bio je :)
Krenuli smo u subotu ujutro u 06:30 iz Zagreba autobusom prema Jugu. Znam da nije bilo 06:30, ali napisati ću to ovdje čisto da impresioniram publiku. Bilo je znatno više, barem jednu akademsku četvrt više, ali svi znamo da je Velebit sveučilišno društvo pa eto vam. Čini mi se da su profesori zadnji ušli u razred, pardon autobus; a i nova profesorica isto. I to je u redu.
Na putu do Splita tj. Mosora, Srinjina, Žrnovnice nismo prohodali ništa osim okolo naokolo po nekim tko zna kojim bezimenim pumpama. Negdje mi je u magli da smo stali i na Lukoil pumpi i onda da je netko komentirao da nikoga nema jer Lukoil drže Rusi. A mi smo ipak stali. Što dokazuje da PDS Velebit ne zna za predrasude. I isključuje politiku iz svoga velebitaškog duha.
Oko 13 je sati i mi se nalazimo u nezavidnoj situaciji kada autobus za zagrebačkim regama zapne u uličicama dalmatinskog sela. Našem vozaču raste temperatura. Ne može izmanevrirati da bi skrenuo desno u Srinjinama kako bi mogli autobusom do Gornjeg Sitnog gdje je trebala započeti prva dvonožna tura. Stvarno je usko u tim Srinjinama i kuće nemaju milosti prema autobusu pa se ipak okrećemo i vraćamo malo sjevernije prema Žrnovnici. Tamo ćemo se iskrcati i započeti puno dužu turu do doma Umberto Girometta.*
*Umberto Girometta (1883.-1939.) bio je splitski planinar, speleolog, profesor i istraživač. U spilji Vranjači pod Mosorom pronašao je 1914. dotad nepoznatu vrstu pauka, koja je po njemu i nazvana Stalita Giromettai. Kao gimnazijski profesor poticao je svoje učenike da se bave planinarstvom i organizirao izlete.
Tura u Žrnovnici započinje na asfaltu i kreće prema istoku-sjeveroistoku gdje se u zaseoku Amižići tura iz asfalta pretvara u markirani kozji put. Tu nas jedan simpatičan Dalmoš pozdravlja: ”Pa di ste judi, nije vas dugo bilo!” E to je čovjek, velim, koji voli planinare. Kako napredujemo, često nailazimo na izvore vode (barem dva) što naravno svaki puta obraduje našu planinarsku dušu. Ima tu i jedan uspon koji nas malo natjera da govorimo ružne riječi, ali ubrzo slijedi i prekrasna kotlina (Zagrađe) koja nas ispuni novom dobrohotnošću. Sjećam se da nam je Zrinku skoro progutala divlja trava tamo negdje na vrhu onog uspona, ali ipak Zrinka se izvukla uz pomoć štapova. Nakon kotline još jedan uspon i onda vrlo brzo planinarski dom. Da smo kretali iz Gornjeg Sitnog, trebalo bi nam 45 min, a ovako smo hodali barem 3 sata. No što je to za nas.; pa nismo više u školi!
Zrinka u divljoj travi, izvor na putu i kotlina Zagrađe
Na planinarskom domu Umberto Girometta upoznali smo vesele Dalmatince koji su nas smjestili u sobe i skupna ležišća te pogostili paštafažolom. Zaista je bilo živopisnih likova gore koji nisu nimalo držali svoje privatne stvari za sebe kao što imamo običaj raditi mi Zagrepčani. Gazdarica s pregačom koja nam priča kako joj je muž oša ća, ali šta će joj odi da joj smeta i radi šta ga volja; zatim čovik s brkima koji plače za svojim magarcima i traži od nas da mu ih pomognemo naći (u tu su se noćnu avanturu i upustili neki pojedinci našeg društva, ali bezuspješno; magare jedno!) Zatim bija je tu i jedan zavodnik sa rozom košuljom iz 70-tih ispod zelene trenirke na koju sam ja pala pa sam skoro završila sa gospodinovim brojem mobitela u džepu. I ne samo ja! :)
Velebitaši i lokalci ispred doma Umberto Girometta
Nakon tulumčića, finog dalmatinskog vina, plesa oko metle i vrlo tople i ugodne noći svanuo je još jedan planinarski dan za koji nismo ni slutili da će biti toliko...DUGAČAK . Nismo bili svjesni da ćemo te nedjelje, 1. 3. 2015. prekoračiti planinu Mosor. I to onako, vojnički. Krenulo je kao pjesma, uspinjući se od Giromettinog planinarskog doma prema Vickovom stupu jednom od nekoliko osvojivih vrhova na grebenu Mosora. Lijepo vrijeme, proljetna toplina, ljubičasto-bijela rapsodija od šafrana, pogled na Split i osvojeni Vickov stup gdje se slikamo i odmaramo. Tamo su puknute i posljednje slike jer od trenutka kada smo se počeli spuštati po sjevernoj strani Mosora nije bilo druge misli u glavi osim one: 'O Bože, hoću li ja to moći' i 'Koliko još ovih stijena'. Staza duga 7 kilometara do špilje Vranjače koja nam je bila cilj do kojeg hodamo pretvorila se u četverosatni-petosatni silazak po vrlo nezgodnim stijenama s pukotinama i u gornjem dijelu pukotinama prekrivenima snijegom. Nisam probala škraping, ali naš spust je vjerujem sadržavao elemente te tehnike. Koliko god bilo teško, a za neke i vrlo teško, drago nam je bilo vidjeti špilju Vranjaču koja je još dodatano začinila našu mosorsku pustolovinu. U Vranjači smo poslušali i jedan koncert. Tonča i Taida su otpjevale 'Vilo moja' u akustično prilagođenoj dvorani. Malo su nam zasuzile okice jer to je bilo iznad očekivanja, kao i mnogo toga na ovom izletu. I zato ti, Luce, hvala :)
U petak je postojalo samo ime Mosor, a u nedjelju, tamo negdje kod Bosiljeva, u našim se glavama počeo definirati jedan novi svijet iza imena te planine koju smo diplomirali sa visokom ocjenom. Živjeli maturanti generacije 2014. !
Mosor, Ico i učitelj Srki
