TEKST: Marijan Čepelak Maligan

Ovogodišnji Uskrs obilježen je nemilim događajem među speleolozima i planinarima u Španjolskoj – nesretnim padom i lošim postupcima u spašavanju, smrtno su stradala dvojica andaluzijskih speleologa na samom početku kombinirane planinarsko-speleološke ekspedicije u južne dijelove Atlasa u Maroku. Kako se iz svakog takvog događaja može izvuči i neka pouka, prikupio sam ovdje podatke o toj nesreći za "Velebitaše".

29. ožujka počinje ekspedicija od devet članova u Velikom Atlasu istočno od grada Marrakech.

30. ožujka kod mjesta Tarmest odvajaju se od glavnine trojica speleologa s ciljem istraživanja dubokog klanca. Novinski izvještaji nakon nesreće u nedostatku činjenica iznose razne netočne podatke, koje neću navoditi. Tek kratko objašnjenje jedinog preživjelog od tročlane ekipe (navedeno u rijetkim novinskim izvješćima) daje podlogu za približno razumijevanje događaja. A to je:

Radi se o vrlo uskom klancu Uandras, gotovo pukotini, s vrlo visokim okomitim stranama. Gornji dio klanca se širi, pa je tako ukupna dubina mjestimično i viša od 400 metara, ali onaj speleološki zanimljiv dio je prosječne visine od oko 200 metara. Ima približno osam kilometara dužine takvog dijela klanca, a speleolozi su napredovali uzvodno. Jedan od njih je bio ranije na tom mjestu, radi toga su otpustili lokalnog vodiča (koji ih ionako ne bi mogao slijediti kroz klanac). Na nekom većem skoku su prečili po jednoj strani koristeći alpinističku tehniku penjanja. Dvojica su bila u navezu, treći je čekao da se popnu taj dio. Prvi penjač je pao, a osiguranje nije izdržalo. Ne spominje se koja vrsta materijala je korištena, no za pretpostaviti je da su u takvim, gotovo špiljskim uvjetima pukotine rijetke i loše – plitke i zaobljene. Taj je zadobio smrtnu ozljedu u padu i ostao visiti na užetu. Drugi je na neki način bio povučen, ali pao je manje i ostao na stijeni bliže dnu. Pri tome je zadobio prijelom noge i jake udarce u glavu. Onaj odozdo, neozlijeđen, uspio je doći do njega i spustiti ga dolje. Stavio ga je u vreću za spavanje i tako su čekali pomoć. Kako nisu imali GPS, bilo ih je teško locirati. Temperatura je u klancu blizu nule, ima i ostataka leda.

31. ožujka su se trebali vratiti u bazni logor u mjestu Taghrafet, ali tamo se pojavio samo vodič koji je prethodno napustio trojicu speleologa.

1. travnja vođa ekspedicije alarmira službe sigurnosti Maroka i španjolski konzulat. Počinje akcija potrage, ali suviše sporo. U Španjolskoj su aktivirani spasavaoci, ali oni iz Maroka ne žele pomoć, tj. ne daju dozvolu španjolskim spasavaocima (Gvardia Civil i Policía Nacional). Također se okupljaju speleolozi iskusni u spašavanju u okviru Federación Andaluza de Espeleología i formiraju tih dana grupu od 16 članova s golemom količinom materijala. Nude svoju pomoć žandarmeriji Maroka, ali ne dobivaju dozvolu. Čekaju u Španjolskoj.

Žandarmerija iz Maroka koristi helikoptere, ali vidljivost iz zraka u dubinu klanca je minimalna.

Članovi ekspedicije također sudjeluju u traženju. Oni znaju koji je bio cilj speleologa, pa se kreću rubom klanca. Teren je vrlo nepristupačan.

4. travnja ih opažaju s ruba klanca. Vide da jedan hoda, drugi leži i maše rukama. Također vide da nešto visi na užetu, zaključuju da je to ruksak, a nije tako. Šum vode onemogućuje sporazumijevanje. Oni obavještavaju žandarmeriju, ovi dolaze helikopterom, ali ne mogu prići bliže od 40 minuta hoda. Dolaze potpuno nepripremljeni, s jednim užetom od 50 metra. Članovi ekspedicije im nude svoju opremu, uže od 200 metara i drugo.

U međuvremenu je ekipa za spašavanje čekala odobrenje Vlade Maroka, a to je kasnilo dva dana. Kad su konačno dobili dozvolu, dolaze avionom Ministarstva unutrašnjih poslova 5. travnja popodne u mjesto Uarzazate (najbliži aerodrom), a odatle se prebacuju helikopterom u pravcu mjesta nesreće. Tu ekipu čine četvorica iz Servicio de Montaña de Gvardia Civil i trojica iz GEO (Grupo Especiál de Operaciones de Policía Nacional). Kasno navečer stižu do mjesta nesreće. Preživjeli, Juan Bolivar (26 godina) je već izvan klanca. Uz pomoć, mogao se sam penjati po užetu. Njega transportiraju u spomenuto mjesto s aerodromom (hipotermija, stanje stresa). Onaj ranjeni, José Antonio Martínez (41 godina) je upravo preminuo od zadobivenih rana kad su spasavaoci došli do njega. Zato je ostavljen dolje, zajedno s drugim (Gustavo Virnés, 41 godina).

Tome prethodi pokušj andaluzijski speleologa da pripomognu u spašavanju. Oni su dan prije stigli terenskim vozilima u Marrakech i s prevoditeljem iz španjolskog konzulata pokušavali postići dozvolu da se pridruže ekipi spasavatelja na terenu. S njima je i liječnica s priborom za prvu pomoć, a istovremeno velikim iskustvom u speleologiji dubokih jama. Dva sata razgovora bez rezultata, da bi im na kraju rekli "Uživajte u turizmu, ugodnoj klimi i ljepotama Maroka".

6. travnja ekipa spasavatelja iz Španjolske izvlači mrtve speleologe u dva cuga po 100 metara, na koloturu. Ta akcija je trajala šest sati.

Preživjeli speleolog je prebačen u Španjolsku avionom španjolske policije, a mrtvi u Marrakech na obdukciju.

------------------------------

Razlog za polemiku je serviran. Rodbina i prijatelji, što je razumljivo, traže krivca. Optužuju žandarmeriju Maroka, ali i španjolske vlasti što nisu postigli dozvolu. Speleolozi iz Andaluzije su umjereniji – iako ogorčeni hermetizmom vlasti Maroka, shvaćaju da se radi o suverenitetu jedne države koja ne pripada Europskoj uniji i ima sasvim drugu kulturu. K tome još i prilično zategnute, premda diplomatski kamuflirane odnose sa Španjolskom. Oni su se nadali da će kao civilna grupa lakše dobiti privolu vlasti Markoka, nego spasavatelji koji pripadaju policiji i žandarmeriji (Guardia Civil) Španjolske. Pa ipak je ispalo obrnuto, na kraju, jer su se zahtjevi i pritisci odvijali na višoj razini. Samo, to je potrajalo i ranjeni speleolog je mogao biti spašen da je bilo dobre volje od strane Maroka. O neopremljenosti i neiskustvu žandarmerije Maroka se nema što reći – oni su takvi kakvi jesu i rade na svoj način. Nisu baš obazrivi ni prema svojim stanovnicima, a kako bi onda bili prema nekim strancima, k tome još Španjolcima koji im sasvim sigurno nisu najdraži susjedi.

Ovom prilikom se javio i Sebastián Alvaro, dugogodišnji direktor televizijske serije dokumentarnih programa "Al filo de lo imposible" (Po bridu nemogućeg), izvrsnih i vrlo realnih prikaza uspona u najvišim brdima i raznim drugim pothvatima u prirodi, i sam sudionik mnogih. On kaže:

"Unatoč odličnoj pripremi, savršenoj opremi, znanju i kondiciji sudionika, uvijek postoji izvjestan rizik i nesreće su moguće. Taj uvjet prihvaćaju oni koji se u to upuštaju, svjesno i s odgovornošću. Kad se ide u mnoge zemlje koje ne pripadaju zapadnom, vrlo razvijenom svijetu, a dogodi se neka nesreća, treba uzeti u obzir da tamo ne postoje ni službe ni sredstva koja odgovaraju razvijenim metodama spašavanja, niti njihova vlast prihvaća i olakšava strane spasavatelje, jer su vrlo ponosni na svoju neovisnost, ne žele pomoć izvana, a pogotovo ne ako ta dolazi od strane policije ili vojske. Nisu oni radi toga zli, niti nemarni, niti im se može predbaciti neka "kriminalna odgovornost". To je drugi koncept shavaćanja sigurnosti i prve pomoći, jako različit od europskog. A ako netko ide u zemlje Južne Amerike, u Aziju, na Bliski Istok ili Afriku, treba računati s tom činjenicom i snaći se sa svojim vlastitim sredstvima nasuprot nedostatku takvih u zemlji čiji je samo prolazni gost."

Na ovo nemam što dodati, osim da je vrlo korisno poznavati prilike u stranoj zemlji u koju se ide: političke, društvene, kulturne, religiozne, administrativne, klimatske ... I ne treba se žaliti zbog različitosti – i ta je dio egzotičnosti koja ih čini privlačnima, ne samo ona u prirodi.

Maligan, 8. travnja 2015.