10.-11. srpnja 2015., prema planu i program Visokogorskog tečaja Planinarskog društva Sveučilišta „Velebit“ izvedena je tura na terenima Nacionanog parka Hohe Tauren s usponom na najviši vrh Austrije, Großglockner. Uz voditelje na turi, Dorijana Klasnića i Ivanu Fundurulić, sudjelovali su polaznici tečaja Jura, Igor, Nikola, Filip, Alen, Tamara, obje Marine, Darko, Edo i Silvije.
Odabir datuma odlaska za cilj je imao smanjenje mogućnosti gužve na vršnom dijelu planine što se za ovaj puta i nije baš pokazalo učinkovitim. Nažalost (za nas), ovaj austrijski planinski biser, apsolutna je turistička meka u toj alpskoj zemlji i, prema saznanjima iz oba planinarska doma pod „Zvonom“, u većini posjećen od ne-planinara tj. komercijalnih turističkih naveza. Sama po sebi ta činjenica nije bitna osim u segmentima izrazito velike i agresivne navale na vrh tijekom kojih sigurnost i planinarska etika često bivaju zanemarivani u korist brzine tj. zarade.
No vratimo se na naš, planinarski, događaj. Nakon okupljanja kod Bille, vožnje i odmora u Lienzu, na parkiralište kod Lucknerhausa (1.920) stižemo oko 14.00h. Slijedi kratko spremanje i kreće se na hodnju do planinarskog objekta Lucknerhütte (2.241 m). Pa dalje, sve više i više prema krajnjem cilju za taj dan, Erzherzog Johann Hütte (3,454 m). Nažalost, po putu, autor mora skrenuti za Studlhütte (2,802 m) i tamo prespavati kako bi kasnije, još duboko u noć, krenuo put „Adlera“ da dostigne ostatak ekipe.
Izjutra se formiraju tri naveze po četiri sudionika. Jednu vodi Jura, jednu Ivana, a jednu Filip. Kreće se prema vrhu! Vrijeme idealno. Nešto vjetra oko doma ali vršni greben bez daška, relativno suhe stijene te čvrtsog snijega/leda na grebenu malog „Zvona“. Napreduje se sporo ali uz apsolutno poštivanje svih sigurnosnih aspekata kretanja u grebenskoj navezi. Naravno da takvo kretanje, kada si okružen agresivnim navezama „na kratko uže“, teče sporo pa tako je i ovaj, školski primjer kretanja, uvijek u podređenom položaju. Kada se još u formulu ubaci i neiskustvo tj. prvo takvo kretanje na ovakvom terenu izvan dosadašnjih vježbališta te limitiranost opcija nije nikakav „bed“ što je uspon i slazak trajao gotovo čitavih 7 sati. Svakako treba odati priznanje voditeljima naveza koji su „bačeni“ u vatru i to na dan kada se, prema rječima opskrbnika u „Adleru“, na Großglockner penjalo više od 50 naveza, a prema procjeni autora, barem još 15 iz alpinističkog smjera Stuedlgrat. Neka ostane i zabilježeno kako, među stotinama planinara i alpinista na "Zvonu" tog vikenda, sreli smo četverac bez kormilara iz RAK-a koji je uspješno popeo Stuedlgrat te nama na silasku, a njima na usponu do "Adlera" i četvorku iz susjedne nam Zagreb-Matice.
Sve tri naveze penju vrh, 3,798 m visokog Großglockner-a i vraćaju se do baznog doma do popodnevnih sati, taman na vrijeme prije dolaska vremenskog pogoršanja i sitne solike. Odmor ne traje dugo već treba bježati i okrijepu tražiti na nižoj “Štrudli” gdje se sumiraju utisci, preslaguje oprema i zalijeva uspjeh. Obzirom da ostaje još “dana” kreće se prema parkingu. Jedan “auto” odlučuje ostati prenoćiti u Lucknerhausu te u nedjelju još nešto otplaninariti dok ostatak ekipe dolazi do vozila i uz česte odmore na slovenskim pumpama u Zagreb stiže u jutarnjim satima.
Kao zaključak ove, tehnički najzahtjevnije ture u sklopu Visokogorskog tečaja, kao pohvalu tečajcima valja izreći da je zabilježen izuzetan kondicijski i organizacijski napredak od početka tečaja. Treba izreći i veliku pohvalu za zalaganje pojedinaca i iznad očekivanoga na terenima i u uvjetima velikog psiho-fizičkog opterećenja. Valja reći i kako je ova tura ukazala i na neke nedostatke, primarno u osobnom shvaćanju važnosti tehničke pripremljenosti i savladavanja vještina koje nakon što su usvojene treba stalno vježbati i održavati na visokoj razini. Dobro je i to što su se nekim tečajcima otvorili neki novi vidici i shvaćanja gornje granice visokogorskog planinarenja. Dobro je i to što su neki savladali osobne strahove ali svakako je dobro što su neki i shvatili (nadamo se) svoja trenutna osobna ograničenja kako bi, nakon tečaja, znali birati planinarske ciljeve koji im više odgovaraju, naravno, sve u sklopu najboljeg planinarskog društva, PDS Velebita!
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=eM6OM_SZTcs&w=560&h=315]
