Krenuli smo prije 5 iz Zagreba kako bismo se okupili na Ljubelju (1058 m) pred tunelom u 7 sati.
Do doma na Zelenici (1536 m) penjali smo se pod sedežnicom do srednje stanice i nastavili pod gornjom sedežnicom do kraja. Malo desno gore iznad prijevoja smjestio se obnovljeni lijepi dom.
Tu nas je dočekao Joža, ljubazni upravitelj, topla prostrana prostorija s kaljevom peći, vrućim čajem, kuhanim vinom, štrudlom od jabuka i ostalim delicijama. Ostavili smo višak stvari u sobama (kreveti, posteljina, dekice, sve toplo i novo) te se okrijepili u toploj oazi doma.
Zatim smo se, poletno i veselo, u punoj visokogorskoj spremi (dereze, cepini, kacige) uputili nazad prema prijevoju. Tu su nam se iz doline (od Ljubelja) pridružili Ivana, Ana i Igor te smo, vezani u 5-6 naveza, ispenjali Centralnu grapu do hrpta Begunjščice. Na hrptu je pihao ledeni vjetar iz pravca Triglava pa smo brzo prešli zadnjih 50ak metara desno do Velikog Vrha (2060 m), najvišeg vrha Begunjščice.
Penjanje plaza nije prošlo bez sitnih visokogorskih radosti. U mom navezu: fine tuning Aninih dereza. Zajedničko uspješno rješavanje problema rezultiralo je međusobnim povjerenjem, kompaktnošću, brzinom i efikasnošću naveza. Tako brzi i homogeni brzo smo dostizali ostale naveze, te smo se više puta (čekajući napredovanje naveza ispred nas) okupljali na team buildingu, dijelili čokoladu, kekse, grožđice, čaj i vodu, plesali da se zagrijemo dok stojimo i slušali Jeline savjete i instrukcije.
Pri usponu i silasku napravili smo nekoliko vježbi: neki su vježbali Bernarda, neki pripremu sidrišta, s jednim ili dva cepina, deadmanom, lopatom, ruksakom... živjeli instruktori!
Spuštanje je bilo zabavno i inspirativno, a za mene i malo frustrirajuće jer mi je dubok snijeg ulazio u gojzerice i tamo se topio (gamaše su korisna stvar i treba ih nositi). Tu sam naučila da je dobra priprema i prava oprema pola posla: koncentracija mi je padala, a broj grešaka je rastao kako su mi se noge hladile... živjele gamaše!
Ostatak popodneva i večer smo proveli ad libitum: sušeći sebe i opremu uz kaljevu peć, degustirajući domske specijalitete, spavajući u toplim sobama, na partiju, ili sve po malo. Usred noći pridružila se i ekipa iz Zagreba, Juraj, Vanja, Harvey i Dubravko.
Nedjelja je bila je posvećena učenju o lavinama, lavinskoj opasnosti, predviđanju lavina, sve na licu mjesta i uz Šepa, legendu hrvatskog visokogorstva i alpinizma.
Šep je nam je pokazao u praksi ono o čemu nam je pričao na predavanju u Velebitu, te smo tako lavinskim primopredajnicima tražili čovjeka u lavini, dva čovjeka u lavini, pikali sondama, otkopavali lopatama, ispitivali podlogu procjenjujući lavinsku opasnost lopatom, šakom, s tri prsta, jednim prstom, olovkom, pilili snijeg i proučavali ga pod povećalom, otkrivali kakav je feeling kad sondom napipaš rukavicu, pancericu, kopču...
Osim samih tehnika korištenja lavinske opreme i znanja o svojstvima sniježnih nanosa, od Šepa sam naučila da u planini treba biti koncentriran i pri sebi, slušati sebe i svoje instinkte (da li nekamo ići ili ne), a kad se radi o pomaganju drugima (zatrpanim lavinom) naći čovjeka untar 15 minuta i omogućiti mu da diše, a resurse (ljude i opremu) organizirati tako da pomognu, a ne odmognu tom cilju.
Inspirirani i puni novog praktičnog znanja, ali mokri i promrzli od snijega koji je bez prestanka padao, pronašli smo utočište i okrijepu u domu, te se nakon kratkog oporavka raspršili po grupicama i stuštili kroz oblak do Ljubelja, sjeli u aute i vratili se doma.
Do četvrtka u Velebitu i do vikenda u planinama!
Maja Polić
Visokogorski tečaj 2016.
