U subotu 21.01. odrađena je i druga vježba Visokogorskog tečaja na Okiću. Instruktori i svi polaznici osim Vinka „Jazavca“ Puškara okupili su se ispred Doma pod Okićem u 09:00 sati. Nakon kraćeg razbuđivanja i oblačenja pojasa i kaciga, krenuli smo na  desetak minuta udaljenu lokaciju održavanja vježbe. Mjesto održavanja vježbe bio je veliki previs ispod Starog grada Okića. Nakon dolaska na lokaciju instruktori su nas podijelili u 4 grupe kako bi se rotirali kroz sve stanice tehničkih vježbi. Dok smo se mi grupirali i pili čaj, instruktori su marljivo postavljali užeta na vrhu stijene koja će nam kasnije poslužiti za vježbe spuštanja i penjanja po užetu.

Cilj ovog izleta je bilo savladavanje tehnika koje će nam poslije biti neophodne prilikom kretanja u visokim brdima. Prva stanica je bila učenje tehnike spašavanja palog supenjača (Sv. Bernard) gdje su Bruno, Juraj i Domagoj detaljno pokazali pravilne postupke prilikom spašavanja. Nakon toga, svaki od nas je trebao ponoviti cijelo spašavanje od početka. Ova vježba je pokazala koliko je važno znanje vezivanja čvorova, pogotovo u rukavicama.

Za cijelo vrijeme održavanja vježbi Jela je konstantno napominjao važnost pernate jakne i termosice vruće kave za voditelje tečaja. Jakne smo svi imali, ali od kave ništa.

Druga stanica je bila na vrhu 15 metara visoke stijene gdje su Marijana i Jelena objašnjavale kako se na pravilan način spušta po užetu niz stijenu. Nakon objašnjavanja tehnike, bio je i red da se svaki polaznik spusti samostalno niz stijenu koristeći naučene tehnike. Onima koji su se prvi puta na ovaj način spuštali je bilo malo teže napraviti onaj prvi korak preko stijene, ali nakon toga ipak je bilo lakše.

Nakon spuštanja sa stijene, Trpimir je pokazivao način na koji se možemo penjati po užetu, tj. prusiciranje. Ovdje je također bilo potrebno znanje vezivanja čvorova jer smo od svojih zamki trebali napraviti sustav s dva prusika kako bi se mogli penjati po užetu.

Također smo naučili spuštanje po užetu kada nemamo tehničke opreme gdje smo koristili samo trenje užeta i tijela, tzv. Dülfer. Jedan od polaznika tečaja (kojeg nećemo imenovati) patentirao je svoj modificirani način spuštanja koji je uključivao i pravilan salto bez da se uže ispusti iz ruke. Ovaj modificirani način spuštanja dobio je i svoje ime: Ido spuštanje!

Između stanica instruktori su marljivo ponavljali sve čvorove s polaznicima tečaja. Nakon što su svi prošle sve stanice, skupila se oprema i bilo je vrijeme za stavljanje dereza jer je drugi dio dana bio rezerviran za penjanje po klinčanom putu, tzv. Žoharovom putu koji vodi do vrha, tj. Starog grada Okića. Negdje u ovom trenutku Marina se dosjetila kako bi netko trebao i napisati izvještaj o izletu. Kako je moja malenkost u tom trenutku bila najbliža Marini, mene je zapala ta čast (iako sam se rukama i nogama borio da izbjegnem tu dužnost, Marina je bila dosljedna…).

U koloni smo krenuli prema početku klinčanog puta koji je bio udaljen nekih 5 minuta od mjesta gdje smo odrađivali vježbe. Dva slatka psa su nam pravila društvo, ali su odustali kada su došli do ulaza u stijenu.

Bilo je poprilično zanimljivo koristiti dereze po goloj stijeni, ali smo se vrlo brzo naviknuli. Žoharov put je relativno kratak i dobro osiguran, iako se vidi da i baš nije redovito održavan jer su na nekim mjestima klinovi bili izvučeni iz stijene.

Nakon uspona, nakratko smo obišli ruševine starog grada uz obavezno slikanje te se nakon toga uputili prema domu.

U domu je uslijedila zaslužena okrijepa. U tom trenutku su svi voditelji zaključili da Vinko „Jazavac“ Puškar nosi svu zajedničku opremu na svim sljedećim izletima.

Martin Starčević, polaznik VT 2017.