Pospanih očiju vapeći za prvom kavom našli smo se u rano subotnje jutro. Ido je marljivo skupljao već provjerenu ekipu tek povremeno psujući na semafore koji su nam otežavali kretanje po gradu. Krenuli smo kako je bilo i planirano, oko pola 6, da bi kod tunela na granici Slovenije i Austrije bili prije 8.
Prognoza za vikend nije ulijevala povjerenje, snijeg kroz koji smo prošli na putu samo je dodatno pojačavao neizvjesnost. Hoćemo li ovaj vikend igdje hodati? I dok smo Gordan, Ido i ja raspravljali o mogućnostima i opcijama, Filip se nije dao smesti, nadoknađujući još malo sna. Plan je bio noćiti u Domu na Zelenici, jedan dan odraditi lavinsku vježbu, a drugi penjati Begunjščicu kroz neku od grapa. Znali smo da ćemo do doma doći bez obzira na uvjete, ali snijeg koji se pojačavao dovodio je vježbu u pitanje, povećavajući pritom lavinsku opasnost koja nam je umanjivala šanse za uspon grapom. Bez obzira na zimske uvjete na cesti, skupili smo se u dogovoreno vrijeme kod tunela i nezagrijanim korakom krenuli na prilično strm i monoton jednosatni uspon skijaškom stazom do doma na Zelenici, 1536m. Prekrasno smješten i navodno jako popularan dom u kojem se smještaj rezervira mjesecima unaprijed vrvio je skijašima, GRS-ovcima i planinarima. Zasjeli smo, okrijepili se sendvičima i toplim napicima pritom nestrpljivo pogledavajući prema stolu s instruktorima za kojim se donosila odluka o daljnjim aktivnostima. Kad je pala prva piva znali smo, grapa se danas ne penje. Nakon pauze za ručak i useljavanja u sobe slijedila je lavinska vježba.
Pod budnim okom i uz vodstvo Juraja Turčina i još ponekog entuzijastičnog instruktora rezali smo snijeg da bi uočili slojeve različitih svojstava, pikali smo sondama kroz snijeg različite tvrdoće i učili upotrebljavati žolne. Da bi se malo zagrijali, na kraju smo isprobali sistem otkopavanja unesrećenog i pravljenja bivka u snijegu. Najbolji je bivak naravno iskopao naš građevinar, Tomislav. Za to vrijeme jedna je izvidnica instruktora odaslana provjeriti uvjete za uspon grape, dok je druga provjeravala uvjete u domu. Završili smo taman prije mraka, vratili se u dom, a uskoro je stigao i ohrabrujući izvještaj izvidnice koji je dodatno potvrdio i domar. Uvjeti bi trebali biti dovoljno stabilni da izdrže kolonu od 20-ak ljudi. Ohrabreni pristiglim novostima, slavili smo uz hitove 90ih do kasno u noć. Tekućim pitanjima usprkos, pomalo dehidrirani i neobično tihi skupili smo se ujutro pred domom u dogovoreno vrijeme, uključili žolne i krenuli u navezima od po 3 ili 4 prema vrhu.
Duboki snijeg otežao je inače relativno lagan uspon. Svaka čast izvidnici koja nam je olakšala uspon prčenjem snijega dan ranije. Uspon je zanimljivijim učinio jedan detalj gdje smo se na metar visokoj odlomljenoj stijeni morali poslužiti cepinom i rukama. Nagrada je stigla na vrhu, 2060m, sunce nas je obasjalo, a pogled puknuo na snijegom pokrivene vrhove koji su nas okruživali, maglu koja se nadvila nad dolinu pod nama i dom do kojeg smo se sada trebali vratiti. Nakon fotkanja na vrhu trebalo je još odraditi silazak, prvo do Zelenice, pa zatim i do auta, kroz maglom obavijenu skijašku stazu. Uskočili smo u automobile i na vrijeme za dnevnik vratili se kućama, uspješno odrađenog vikenda, mislima već okrenuti izletima koji nas čekaju...
Vlado Bukvić, polaznik VT 2017.
