Kako je u zadnji tren otpao uspon na Grossglockner instruktori su odlučili da idemo na ispitnu turu podno Triglava (Aljažev dom – Dom Valentina Staniča pod Triglavom (čez Prag)). Nije bila klasična ispitna tura nego provjera stečenog stanja te ispravljanje uočenih grešaka. U subotu u ranim jutarnjim satima je bilo okupljanje na zadnjoj benzinskoj postaji prije Austrije (Hrušica). Nakon okupljanja i kratke okrijepe vođeni instruktorima Brunom i Igorom krenuli smo put Aljaževog doma. Na parkingu smo se spremili za uspon i u punoj spremi (oprema za zimski uspon, za spavanje, hrana…) krenuli prema Staničevom domu. Vrijeme kao da je bilo stvoreno za visokogorski uspon (bez lavinske opasnosti, temperatura postojana, oborine 0).

Oko 8:30 nas 11 tečajaca i 2 instruktora krenuli smo na uspon na 2332 m n.v. Prema aplikaciji Endomondo put je trajao 7:56 sati uz visinsku razliku 1346 m. Krenuvši s parkinga ostavljamo iza sebe Aljažev dom, prolazimo pokraj poznatog spomenika planinarima. S pogledom na Klin uputili smo se kroz šumicu prema zahtjevnijem dijelu uspona. Na tom dijelu se nalaze klinovi i sajle koje nas nisu ni malo obeshrabrile.

Nakon prve velike pauze dočekao nas je prvi tehnički zahtjevniji dio koji smo svi prošli bez problema iako su nam torbe bile velike i teške (oprema + vreće + kuhala). Na tom dijelu je trebalo izbjeći stijenu dok se penje po klinovima. Svi smo prošli bez problema te nastavili put prema domu. Instruktor Bruno nas je na začelju grupe stalno bodrio te upućivao kako riješiti tehnički zahtjevnije dijelove.

Nakon svladavanja klinova i sajli smo obukli dereze, uzeli cepine u ruke te krenuli u navezu na uspon po snijegu. Na usponu smo prošli preko par „interesantnih“ prečnica te nekoliko dosta vertikalnih uspona. Prije križanja gdje se odvaja za Triglav instruktor Mlinarić nas je upućivao kako se pravilno koristi cepin na jednom zahtjevnijem dijelu te pokušao uputiti na to da zihramo penjače koji se penju nakon nas. Osnovna misao koja mi je ostala o cepinima: Ne treba štedjeti cepine nego opaliti muški. Na raskrižju je već postalo jasno kako nam je dosta hodanja i da čekamo cilj, što zbog gladi/žeđi, što zbog 6 sati hoda uz stalni uspon.

Zadnji dio uspona je protekao u revijalnom tonu s puno naslikavanja (dekapitacija Triglava na slici), uživanja, zezanja. Uspon smo prošli bez problema te smo došli do Staničevog doma. Pošto smo se okrijepili trebalo je pripremiti postelju. Svaki tečajac je imao na izbor kako će provesti noć. Dva instruktora te dva tečajca su se odlučili prespavati u zimskim rupama. Jedan par je bio Čipić-Mlinarić dok je drugi par bio Crljenić-Jakupović. Špilje su bile male, ali dovoljne za prespavati. Kada smo pripremili sve za spavanje dočekali smo da počne padati mrak te smo se zaputili na spavanje. Za ostale tečajce neću ni navoditi gdje su spavali, nije vrijedno spomena. Jedino bi pohvalio našeg IGH Tomu za svoju konstrukciju koje bi se posramio i sam Jure Radić.

Instrukor Mlinarić pod pritiskom mjehura je probudio cijeli Triglav te smo se polako počeli spremati za spust za Cmirom. Oko 9 sati smo se uputili prema Aljaževom domu. Na početku spusta smo naišli na najstrmiji spust do sada. Ovdje se je moglo vidjeti preferencije tečajaca kod spuštanja. Neki idu ravno dolje dok neki otpenjavanju, a jedan dio ide cik cak. Spust je bio brz i kratak (cca 3 h). Uz par proklizivanja sve je prošlo u revijalnom tonu. Neki od tečajaca su pokazali da su svladali tehnike zaustavljanja. Osim spuštanja po snijegu na jednom dijelu smo se morali spuštati po siparu te na kraju je put vodio kroz šumu do ceste.

 

Svi smo se na brzinu spremili puni dojmova i praznog želuca te se zaputili na okrjepu s pogledom na Špik (naravno da ga iz restorana nismo vidjeli). Nakon klope, cuge zaputili smo se prema Zagrebu. I tada je počeo spektakl za neke…

 

Filip Crljenić, polaznik VT 2017.