Napisao: Juraj Mihaljević, polaznik VOPS 2017.

U 6 sati budan sam jedino pri povratku kući, nikako pri odlasku, heureka pomislih, počeo je
ostatak života, planinarski dio života. Čak ni Dubravica nije radila, samo se planinari brucoši potiho
skupiše kod Lisinskog. Iako sneni, uzbuđenje od prvog dvodnevnog izleta uzima maha. Već pri izlasku
iz Zagreba bilo je očito da je kocka vremena pala na sunčanu stranu što je dodatno pojačalo naše
uvjerenje da nismo pogriješili pri odabiru hobija. Poslije stanke na Ravnoj Gori bus nam je počeo malo
štucati, no nema straha, neki bi planinari i gurali bus do NP Risnjak: „Pih, samo pišljivih 10 km“ frca
entuzijazam iz njih, na sreću, nije trebalo dokazivati rečeno.


Stigosmo pred NP Risnjak, podijeliše nas u manipulativnije grupice, uvališe nam karte i kompase
te nas usjeveriše po prvi, od valjda, sto puta taj dan. Svako, pa i najmanje, križanje dalo je gradskoj
dječici, i onima koji se tako osjećaju, šansu da usavrše usjeverivanje, ne samo uz kompas već i
pomoću sunca (ako znaš koliko je sati, naravno). Put nas je vodio k Medvjeđim vratima, a još nije
zima, znate, i u Gorskom kotaru smo, pa su poneke neslane šale o pravoj prirodi imena našeg cilja
dočekivane uplašenim i ukiseljenim osmijehom. No, nasreću, to je samo lijep vidikovac i još ljepše
mjesto za odmor i šumski gablec. Sav umor zaboravismo pri prvom pogledu na dom i vrh Risnjaka.
Pomogla je, doduše, i piva, poneki grah, gulaš s palentom i šareni izbor sirnih i mesnih narezaka iz
hrpe donešenih ruksaka. Do vrha ima još samo malo i zaista je lakše bez ruksaka. Nagrađeni smo
prekrasnim pogledom od mondenog Kvarnera do skrovitih Fužina, od bajkovite Slovenije do
(soc)realnog Omišlja i njegovih čuvenih LNG terminala, ukratko - pogled jednostavno pokriva sve.
Usred lješkarenja i sunčanja na vrhu sumrak nas je ubrzo podsjetio da smo u Gorskom kotaru i
čim sunce zađe, vatra se pali te interijer doma postaje primamljiviji za bivanje. Uz hrpu zamki te
ponekog strpljivog instruktora, začas naučismo razlikovati šesticu od osmice, osmicu s uplitanjem od
ambulantnog, lađarca od polulađarca. Nekima se posebno dopalo vježbati vezivanje lisica, ako
zatreba, bolje da znaš. Uz zvuke gitare i višeglasnog, neusklađenog, ali ipak milozvučnog, pjevanja
dočekasmo ponoć i naše udobne vreće za spavanje.


Koliko planinari vole uraniti saznali smo oko 5 ujutro kada je njih par trudbenika, poprilično
netiho, odradilo simulaciju vježbe spašavanja od iznenednog izlijevanja vode u gojzerice. Vježba je
proglašena uspješnom iako se, letimice, dalo primijetiti par gojzi direktno na izvoru topline (što se na
predavanju naveliko upozoravalo da je najčešća pogreška). Jutarnji pogled kroz prozor podsjetio nas
je da kocka vremena ima i svoju Mordor stranu. Bjesomučni vjetar pretvarao je maglu u mećavu, čak
bi se i Frodo zamislio kojim putem dalje. No, par urlika i koja gojzerica u stražnjicu najsporijima,
uvjeriše nas da se krenemo kotrljati nizbrdo po skliskom kamenju i još skliskijem lišću. Ovdje moram
posebno pohvaliti kolegicu Ivu koja je sve nabrojane poteškoće, uz osjetilo manje, svladavala s
nevjerojatnom lakoćom, objašnjivo tek emisijom „Na rubu znanosti“.


Nakon kratkog vremena, zaista, magla se donekle raščistila, tijela se zagrijala, te smo radosno
naslutili ipak lijep ostatak dana. Tek smo na vrhu travnatog Snježnika uvidjeli koliki smo zapravo put
od doma prevalili, ponos obuzme grupu u odmoru. Pod vrhom stoji dom, vidno zapušten i pomalo
demoliran, podsjeća nas koliko truda treba za održavanje, čak i često oskudnih i skromnih,
planinarskih domova i kuća. Još samo par sati hoda i eto nas na našem cilju, Platku. Ruksake na
ramenima zamijeni piva u lijevoj i žlica u desnoj ruci. Okrijepljeni i sretni uživasmo niti 15 minuta kad
se, ex nihilo, pojave zli instruktori sa završnim planom. Sve naučeno treba i dokazati na zadanom
terenu uz kompas i kartu, inače „niš od diplome“. Uskoro napaćena grupa cilja azimute po cijeloj
šumi, od vrha stabla do kamena, od kamena do livade, nema više lagano po stazici, azimut nam je
jedini pravac kretanja ako želimo diplomu vidjeti.


Srećom, stega i strogost (instruktora) stvara znanje i kvalitetu (đaka) tako da smo, uz sitna
odstupanja, obišli par zadanih točaka po azimutu te zaradili pokoji plusić u dnevnicima instruktora.
Velika im hvala, već do kraja prvog izleta znali smo si usjeveriti život, a ne samo kartu. Što li nas još
samo čeka ...