Napisala Ela Varošanec, polaznica VOPS 2017.
Lagana šetnjica, they said! Ima samo nekoliko detaljčića, they said! Nitko pritom nije spominjao oživljavanje mrtvog Mikice, napad dobro organizirane bande lisica, ofenzivu šumskih osa i još nekoliko detaljčića…
Krenuli smo ranom zorom, doduše bez jednoga uspavanog ljepotana. Nikoga se ne ostavlja, ali nikoga se i ne čeka predugo na stajalištu kod Lisinskoga. Smjer: selo Tuk i legendarna Rada. Do Tuka smo došli, popili koju rakijicu da se ugrijemo i ohrabrimo, ali Radu upoznali nismo (instruktori i voditelji upoznati s njezinim likom i djelom rekli su nam da je za nedavna posjeta na vratima stajao natpis „zatvoreno zbog infarkta“, ali da sumnjaju da je Radu takva sitnica kao infarkt mogla izbaciti iz stroja, ipak, njezino izbivanje ostalo je misterij). Nakon okrepe krenuli smo u laganu šetnjicu makadamom. Put je, kao što je obećano, bio bez većih prepreka, sunce je ugodno pržilo, a ruksake od 20-30 kila na našim leđima prepune delicija za večernji roštilj gotovo da i nismo osjetili… prvih nekoliko sati.
Časkom smo stigli do krasne livade, a tamo – unesrećeni Mikica. Diše li ili ne, pitanje je sada. Nakon što ga je nas pedeset protresalo, vikalo „čuješ li me“ dovoljno glasno da su sve zvjerke u radijusu od nekoliko desetaka kilometara saznale da je četa veselih školaraca na njihovu teritoriju, neumorno ga reanimirali i upuhavali zrak u njega, i dalje nije oživio, ali doktorica Valentina i stomatolog Juraj činili su se zadovoljni, pa smo mogli krenuti dalje prema Ratkovom.
Na početku šumskoga puta koji vodi prema skloništu: podjela tereta. Hrabri dečki uzeli su nam po 3 litre vina iz ruke da oni to ponesu, što nam je samo priskrbilo nošenje 7 litara vode kasnije. Nitko nije ostao slobodnih ruku jer se glas lugara Jože uskoro zaorio po planinama: „Koga vidim da dođe praznih ruku i bez drva, noćas spava s Đurđicom!“ Tko je Đurđica nismo znali, ali prijeteći ton bio je dovoljan da se svi pretvorimo u Gandalfe i ostatak puta svladavamo s ogromnim štapovima (ili dva) u rukama.
I onda – Ratkovo! Prvi pogled na njega apsolutno ostavlja bez daha… Ako bez daha već nisi ostao penjući se do njega. Sagrađen u špilji bijele stijene, izgleda kao kućica iz neke bajke u kojoj bi želio provesti neko vrijeme. Nismo se pokolebali čak ni kada smo saznali da su sanitarije iza sedam gora i sedam mora, a ni kada nam je priopćeno da je zlikovac ove priče pohlepna lisica Đurđica. Sakupili smo još drva, u Ratkovo smjestili karimate i vreće u sardina style (pod budnim Antinim okom, koji nam je, prkoseći svim zakonima fizike, dokazao da, kada se čini da više nema mjesta ni za lijek, ima barem još za dvoje), podigli šatore ili bivke i nismo se ni okrenuli, a već je pala noć. Tada nam je postala jasna funkcija platna koje je visjelo sa stijene jer je počela predavanje – prvo u Ratkovu skloništu. Predavanje o duhu PDS-a Velebit održao nam je velebitaški veteran Akac a imali smo priliku saznati kako smo postali članovi kluba vrsnih muškaraca i žena koji se već generacijama s ponosom nazivaju Velebitaši. Akac nam je nakon izlaganja svojim primjerom pokazao što znači velebitaški duh kada je uz vatru zapjevao stare velebitaške dok smo mi pokušali ispeći naše kobasice i hrenovke uživajući u iću i piću.
Nakon što nas je Jožin prodorni glas prenuo iz sna, saznali smo da je dio naše čete imao burnu noć i bliske susrete… prve vrste? Napadnuti su usred noći morali krenuti u povlačenje i skloniti se u Ratkovom, nakon što se lisica Đurđica najela njihova kulena i ostalih delicija i, prežderana, odlučila spavati u njihovu šatoru. Kao predjelo, osladila se i Martininim neprežaljenim punjačem. S olakšanjem mogu priopćiti da nitko više nije stradao u napadu ove, zaključili smo, dobro organizirane zločinačke organizacije.
A onda Vihoraški put pod noge… Ako se ono čime smo se verali, provlačili, klizili i kotrljali može nazvati putom (tko god ga je tako nazvao imao je uvrnuti smisao za šalu). Nismo se još stigli ni pošteno oznojiti, a šuma je već odnijela svoje prve žrtve. Pale su pod napadom bijesnih, ali bešumnih i gotovo nevidljivih pčela/osa/stršljena (vrstu nismo uspjeli utvrditi). Možda su ose bile neprimjetne, ali su se zato posljedice uboda jasno vidjele na Idi i Jurju (a.k.a. Modnom Mačku), koji su, ipak, poučeni večer prije o velebitaškome duhu, i tako ranjeni nepokolebljivo krenuli dalje. Napad osa bio je tek početak, a Vihoraški put pokazao se kao odličan poligon za vježbanje velebitaškoga duha. Osobno, ne mogu nabrojiti koliko sam puta pomislila „e, sada je dosta, ovo stvarno ne mogu“ kada sam se našla ispred okomite, naizgled nesavladive stijene s petnaest kila na leđima. Ali onda ipak nekako možeš, i još malo, i još malo, i tako četiri sata. Možeš jer su s tobom kolege koji te hrabre i ne daju ti da odustaneš, grupa koja stane kada je nekom članu teško i bodre ga da se popne i na najokomitiju stijenu, guraju, dižu ruksake, upućuju gdje da stavi nogu, upozoravaju na podmuklo kamenje skriveno ispod mokrog lišća i na grane s tendencijom da uzvraćaju udarac, dijele hranu, vodu, flastere, zadnji gutljaj pelina, teret i užitke, navijaju jedni za druge i iskreno se vesele zbog svakoga člana koji se uzvere naoko nesavladivim kamenjem. Tu su, naravno, i neumorni voditelji i instruktori koji su i po 50 puta ponavljali gdje staviti nogu, ruku, ruksak, kao od šale trčkarali kamenjem kojim smo se mi teškom mukom uspinjali uvijek spremni pomoći i ohrabriti. Mislim da mogu reći u ime svih školaraca da je njihova pomoć bila neprocjenjiva.
Na kraju, sve se nevolje brzo zaborave u zadovoljstvu gutljaja pelina koji piješ sa svojom grupom na vrhu Bijelih stijena s kojih puca pogled na sve strane. Dok zajedno sa skupinom ljudi koji su zajedno s tobom verali po putu gdje ni koze ne zalaze jer im je preteško, uživaš u pogledu i pivu koje je netko doteglio sve do vrha i misliš si „pa, gle, ja to mogu“, ili, točnije, „zajedno to možemo“. Evo, ne znam jesam li dobro shvatila lekciju, ali za mene je vrh Bijelih stijena na kojem sjedimo svi zajedno dijeleći Pelin nakon što smo preživjeli Vihoraški put – duh PDS-a Velebit.
Nakon toga, posljednji izazov – po mrklome smo se mraku šumskim putom spustili do Jasenka, utrpali se u autobus i krenuli put kući, svi živi i više-manje zdravi.
Idući vikend Slovenija i Mala Mojstrovka. Tko preživi, pisat će!
- S. U autobusu se nešto šuškalo, a Ante je potvrdio, da smo prva grupa školaraca koja je kompletna prošla Vihoraški put. Naime, prije nas su tim putom krenuli još i u Antinoj školici, ali u toj kamilica-školici ljudi su dobili mogućnost izbora (što je to uopće, sigurno se pitate nakon treninga kod Ante i Jože), pa su mogli birati žele li ići Vihoraškim ili, ako se ne osjećaju spremnima, nekim drugim putom. Ovoga puta, Ante je odlučio da nema razgovora i da svi mi to možemo. Pa, hvala ti Ante što si vjerovao u nas jer da mi je netko ponudio mogućnost izbora, samo bih rekla: „Nema jebene šanse“, a svima nama mogu samo reći – BRAVO MI!
PP.S. Posebno hura za sve ranjene drugove koji su unatoč ozljedama dovršili put: Idi i Jurju koje ni bijesne ose nisu mogle izbaciti iz takta, Sabini kojoj do kraja puta samo što noga nije otpala (ali ionako su ti gležnjevi precijenjeni kada imamo dva), Kreši i ekipi koji nisu posustali čak ni nakon psihičkog šoka koji je prouzročila lisica pojevši im čak TRI vrste kulena, i svim ostalim neznanima junacima i junakinjama koji se nisu dali.
