Napisao Željko Presečki, polaznik VOPS 2017.

 

Kao i na prethodna dva izleta, polazak je bio iza Lisinskog. Predviđeno vrijeme polaska 05:30. Kasnili smo 15-ak minuta. No, nismo se svi kompletirali, neki su školarci uspjeli zaspati. Telefoni su radili dok je bus bio u pokretu, ali regule su regule i treba ih se držati.

Odluka je pala da se granica prijeđe na malograničnom prijelazu, zašto Harmica a ne mala Bregana nije bilo poznato, ali naknadno smo doznali da su na maloj Bregani radovi. Malo više drndanja po lokalnim cestama, dolazimo na Harmicu, dragi nas susjedi vade iz busa i pojedinačno bilježe u Schengensku bazu,... ne uzbuđujemo se previše, nastavljamo put i negdje kod Kranja na benzinskoj odmaramo te susrećemo ostatak ekspedicije koji ide osobnim autom na istu destinaciju kao i naša školica.

Nastavljamo putovanje nakon 45 minuta odmora i nakon manje od 2h stižemo do naše baze za nešto promijenjeni plan izleta – Erjavčeve kuće (Erjavčeva koča). Ovaj, vidjet ćemo kasnije, vrlo dobro opremljen i opskrbljen planinarski dom nalazi se na 1525 metara nadmorske visine. Smještajnih kapaciteta imaju za 70ak ljudi te zajedno sa skupnim ležišćem mogu primiti 100 planinara na noćenje.

Dobivamo cca 45 minuta da se razmjestimo do sobama, istovarimo višak stvari, malo prizalogajimo. Oko 11:30 kreće ekspedicija – cilj Mala Mojstrovka i visina preko 2000 mnv. Krenuli smo cestom od doma, negdje malo prije vrha prijevoja Vršič odvojili smo se na markiranu planinarsku stazu. Uspon ne pokazuje milosti, kolona se razvlači. Penjemo se uzbrdo i slikamo prema dolje. Ja se borim sa štapovima koje inače nikad ne koristim pa ubrzo isti završavaju na ruksaku. Nekako štapovi i ja nismo našli zajednički jezik prema gore, a a kasnije će se vidjeti, ni prema dolje.

Uskoro mali zastoj i eto našeg Tonka juri prema dolje. Odmah je jasno da se nešto događa. Kasnije smo doznali da nam se Ela suočila sa simptomima nekakve visinske nepogode. Tonko je sigurno otpratio kolegicu prema dolje i, naravno, vratio se na vrh. Vjerojatno je stigao prvi,...

U međuvremenu smo mi ostali svoje glavice zaštitili kacigama koje smo dobili još u četvrtak nakon predavanja. Ipak kaciga glavu čuva,... Slijede i prvi detalji, na mjestu koje će biti zanimljivo u povratku zbog sipara,... Veremo se poput divokoza, čak se i neka sajla našla na putu. Nakon tih detalja  malo čekamo ostatak ekipe i nakon kratkog predaha krećemo dalje. Pale su neke odluke (a "kuhale" su se već i prije) da odemo umjesto na Malu Mojstrovku – na Veliku. I tako dio ekipe ode lijevo na Veliku, a dio, u dogovoru naravno (voki toki je radio) desno na Malu. Bruno nas je vodio prema Velikoj, a Joža je bio na kraju kolone koja je išla na Malu. I tako smo se popeli na 2366 mnv. A gore nas je čekao prekrasan pogled na sve strane. Prema sjeveru puca pogled prema malom naselju Rateče u nizini, dok negdje prema jugoistoku vidimo Triglav. Naravno, Mangart i Jalovec su tu kao na dlanu,... i Mala Mojstrovka na kojoj je ostatak ekipe. Mašemo im, urlamo, pokušavamo jodlati, no mislim da nisu čuli jodlanje... možda urlanje...

Gledamo još prema dolini kojom je u subotu trebao krenuti naš pješački dio izleta u originalu, ali vremenska prognoza je natjerala na izmjene. Nakon uobičajenih rituala (fotkanje, odmor, uživanje u pogledu i stručnoj literaturi na vrhu) krećemo put Male Mojstrovke. Malo spuštanja, malo čohanja iza uha gdje smo ostavili štapove prije nekih stijena kojima smo se verali pa malo penjanja i eto nas na Maloj Mostrovki. Grupa je kompletna. I tu na 2332 mnv su oko nas letjele neke crne ptice, nismo utvrdili koja je točno vrsta u pitanju, ali Hrvoje i Matko su se brzo sprijateljili s njima i nahranili ih kako i dolikuje pravim ljubiteljima životinja.

Dok je grupa koja je prvo išla na Malu otišla prema Velikoj mi smo još malo odmarali. Shvatili smo i da je nekolicina od nas ostala bez teksta još na Velikoj... No, ništa zato, uživamo u pogledu, bacamo pokoji haiku...

Slijedi silazak. Andrej se malo poskliznuo pa su mu nadlaktice, skužit ćemo tek malo kasnije, dosta živopisno išarane ogrebotinama i masnicama... mlad je dečko, brzo će se oporaviti. Nakon što smo prešli onaj detalj koji se spominje kod uspona slijedi silazak preko dijela sa siparom. Neki se junače, neki kolebaju, ali koliko sam ja vidio, svi smo išli preko sipara. Puno brže, mnogo atraktivnije, zapravo prava uživancija. Nakon par desetaka metara neki su i trčali. Jedino su nove gojze skvičale...

Prva grupa koja se spustila obavila je cijelu ekspediciju za manje od 5 sati i oko 17:30 smo bili na cesti, 10 minuta od doma.

Spustili smo se do doma gdje smo potom imali odmor, večeru (jedan od boljih ako ne i najboljih gulaša sam pojeo tada) lagani tulum... koji se, pomalo i planirano zbog loše vremenske prognoze za nedjelju, pretvorio i u malo dužu zabavicu... onako skroz akademski. Svaka čast domaćinim na strpljenju... vjerujem da su i oni znali da im nedjelja neće biti previše naporna pa su se opustili sa nama. A bilo je tu još ekipe iz Zagreba - neki članovi P.D. Sveti Šimun iz Markuševca.

Neki naši članovi su malo pretjerali u svojim dnevnim i večernjim ali i aktivnostima dan prije izleta pa su morali ranije u horizontalu.

Naknadno smo doznali da je bilo i nemilih scena. I nadam se da ćemo to pregrmiti i da ćemo svi iz toga izvući onaj bolji dio nas na sunce... već na slijedećem izletu.

No, tu priča ne prestaje. Ujutro smo nakon buđenja doznali da se autobus spustio malo niže što nije bio dio “paklenog plana” naših voditelja nego preventivna akcija za slučaj da okrene na još lošije vremenske uvjete i da ne bi bilo materijala za neki novi film - npr. bus u snijegu...

Domaćini su nam pripremili doručak, u miru smo pojeli, spremili ruksake. Još uvijek me iznenadi da ruksak nije ništa manje pun na kraju izleta nego prilikom polaska na izlet...

Kako je kiša lagano padala, izvukli smo kabanice, kišobrane, opremili se za spust i krenuli po šumi... skoro pa lagano kao i uvijek... uz par sitnih detalja, spust je prošao dobro, nije bilo ozlijeđenih. Kiša nije posustajala, ali nismo ni mi. Kod Mihovog doma se ukrcavamo na bus, ali polazak bez posjete Mihovom domu nije mogao proći. Potom smo kod Kranjske gore (Mojstrana) posjetili Planinarski muzej Slovenije. Nije bilo dio inicijalnog plana, ali već spomenuto vrijeme nam i nije dalo puno izbora... Muzej je ispao sasvim ugodno iznenađenje.

Ulazak u bus, odmor na nekoj benzinskoj (ne znam kojoj, pomalo sam drijemao putem).

Došli smo i do prelaza na Bregani. Naši dragi susjedi se ko pijani plota drže samo njima znanih odredbi šengena i registriraju naš izlazak iz dežele - svi iz busa van, osobne na scan i put pod noge (busom) dalje. Destinacija Lisinski.

 

Uglavnom, sad imamo recku preko 2000 i spremni smo za još :-)