Napisao Željko Presečki, polaznik VT 2018.
14.01. 2018. Održana je prva praktična vježba Visokogorskog tečaja PDS Velebit 2018. Našli smo se na parkiralištu na početku Bikčevićeve staze oko 08h ujutro. Malo druženja, malo čekanja da se svi okupimo. Instruktori su nas podijelili u 3 grupe – jedna su bili zimski alpinisti, a druge dvije visokogorci. Grupe su prema Puntijarki krenule uz vremenske odmake od nekoliko minuta. Neki smo po poznatom terenu putu prvi puta stupali u neprikosnovenim žutim gojzericama,... i pritom zaradili nešto žuljeva. Neki su doslovno prekrcali ruksak svim i svačim , neki hrabro napali stazu u niskim cipelama (te su najbolje su za Bikču, pogotovo kad nema snijega),... a neki su projurili stazom poput brzog vlaka. Ja sam onaj sa žuljevima,...
U domu na Puntijarci smo se javljali Alenu koji je bilježio vrijeme uspona svakog tečajca. Kad smo se svi popeli na tu prvu točku dobili smo vrijeme za odmor kojeg smo iskoristili za okrjepu – štrudla, čaj i tko kako već voli,...(dvije od jabuke,za nagradu što sam osvojio Puntijarku). Mjerenje je pokazalo da smo kao grupa kompaktni tj. nije bilo velikih razlika između najbržih i najsporijih. Nakon okrijepe smo se okupili ispred doma (10:30), prešli cestu i na malom proplanku posutom piljevinom krenuli u stjecanje novih znanja. Prvo su nam instruktori demonstrirali navez te kako se navezati. Potom smo se mi navezali na užeta i u navezu krenuli prema vrhu. Putem je bilo dosta šaljivih dosjetki od ekipe koja nam je dolazila u susret, a mi smo suvereno koračali naprijed u potrazi za nekim komadom snijega. Kako prirodnog snijega nije bilo, uputili smo se na skijalište na kojem je, pokazalo se, bilo dostatnih količina umjetnog snijega, a kako je skijalište bilo zatvoreno, pronašli smo strminu po kojoj smo dalje nastavili sa programom.
Prvo su nam demonstrirali zaustavljanje cepinom. Potom smo to isto vježbali. U početku je bilo dosta izazova dok nismo ispolirali stazu, a potom se nakon bacanja na leđa ili glavu znala dobiti i solidna brzina – barem se nama početnicima to tako činilo u početku. Poslije smo već skužili da i nismo tak brzi te smo se okuražili i na brže, više, jače...
Kad smo isprobali sva 4 načina zaustavljanja cepinom na red su došle dereze. Opremili smo gojze derezama, ponovo se navezali na štrik i krenuli nizbrdo. Potom smo krenuli sa uzvicima"padam" na što se svi bacamo na pod sa cepinom pod prsima i pognute glave te vježbamo signalizaciju (Miha – dobro, Željko – dobro, Alen – dobro – možemo dalje). Malo cika caka, nekoliko puta gore dolje po strmini i to je bilo to za prvi puta.
Negdje oko 15h smo se popeli na vrh zasniježenog dijela, pospremili dereze i užeta i zaputili se u smjeru Runolista. Topla pećica i ponovno okrjepa – ovaj puta žlicom, vilicom i vitaminskim dodacima iz skupine B poznate nam lokacije - Donjeg Pazarišta. Nakon ugodnog druženja uputili smo se prema podnožju gdje smo ostavili vozilice kako bi se puni dojmova vratili doma.
