Mjesto sastajanja: Cug. Vrijeme sastajanja je kao u pjesmi Novih fosila "Rano jutro, pola 6", ali neki su ipak vječni studenti u duši koji se ne mogu othrvati korištenju tzv. "studentske četvrti", tako da napokon krećemo oko pola 7. Prva kava, doručak i cigareta u Draganiću. Nakon razbuđivanja upućujemo se prema Baškim Oštarijama, gdje napuštamo asfalt i skrećemo desno na makadam koji nas vodi preko Dabarske kose (943m) do planinarskog doma Ravni dabar (723m). Slijedi prepakiravanje ruksaka za cjelodnevno hodanje i put pod noge lagane. Šumskom stazom prolazimo kroz Došen dabar, napušteno naselje iz nekih ranijih vremena, te kročimo dalje kroz Bačić dulibu.
Izlaskom iz šume otvara nam se pogled na impresivni Bačić kuk i njegove stjenovite tornjeve koji se uzdižu nekoliko stotina metara ispred nas. Uspinjemo se strmijom, istočnom stazom, prvo serpentinama kroz šumu dok ne izbijemo na sipar, pa ljestvama kroz "Prpanu" na drugu stranu. Slijedi kratak odmor u debeloj hladovini i pentranje na sve četiri na Bačić kuk. Bez većih teškoća savladavamo stijene i smještamo se na samom vrhu Bačić kuka (1304m), gdje uživamo u pogledu koji se otvara prema unutrašnjosti i veličanstvenim Dabarskim kukovima prema jugoistoku. Dijelimo "vršne paketiće". Upijamo tu ljepotu. Vjetrić u kosi. Osmijeh na licu. Sreća.
Sunce nemilo prži i tjera nas u debelu hladovinu. Slijedi provjera tehnike otpenjavanja, i svi je uspješno prolazimo. Spuštamo se šumom u udolinu prije uspona na Prikinuto brdo. U šumi kao da je netko uključio klimu, pa nam ne smeta što hodamo nekim zaobilaznim putem. Izbijamo na travnjake obasute raznim cvijećem i ponovno se otvara predivan pogled na more, obalu i obližnje otoke zavijene u sumaglicu. Usprkos vjetru, prilično je vruće. Lagani uspon preko Prikinutog brda na Budakovo brdo (1317m) uskom stazicom po hrptu kao da nema kraja. S lijeve strane more i otoci, s desne nam pogled odvlači impozantni Bačić kuk.
Uočavam razne oblike u njegovim stijenama, od obrisa jedne od onih riba iz najmračnijih dubina oceana do obrisa uzdignute glave veselog medvjeda - baš na mjestu gdje smo sjedili kad smo bili na samom vrhu. Na vrhu Budakovog ostavljamo svoj trag - naljepnicu PDS Velebit. Izležavamo se kao kravice s Velebitskih pašnjaka, jedna grupna fotka i spuštamo se prema planinarskom skloništu Skorpovac. Tamo srećemo veselu i glasnu grupu Varaždinaca koje smo sreli još na Budakovom brdu. Oni su se već udomaćili oko stola, dok smo se mi sjatili oko vode.
U blizini skloništa paslo je stado stoke, jednako žedno kao i mi. Uživamo u debeloj hladovini i ledenoj vodi. Oko 19h krećemo Premužićevom stazom aka "velebitskim autoputom" prema Dabarskoj kosi, s koje bacamo zadnji pogled prema moru u suton, te se kao patuljci iz Snjeguljice s upaljenim čeonim lampicama spuštamo prema našem prenočištu na Ravnom dabru.
Kod doma nas dočekuje domar Mile. Nije nas očekivao tako kasno, ali ipak nas je pričekao. Smještamo se oko stolova pred domom, priprema se večera, testira se Antino ultra brzo kuhalo za vodu u pripremi koječega, zadovoljni dijelimo hranu iz ruksaka i nazdravljamo predivnom danu. Pridružuje nam se još dvoje Velebitaša. Ćakule do sitnih sati... Kratak, ali okrepljujuć san.
Nedjelja. Dok su neki dočekali svitanje podno obližnjih stijena, drugi su odgađali ustajanje do zadnjeg trenutka. Doručak. Mile nam spravlja "ham&eggs" - sve domaće i jako fino. Pakiranje i pokret u 9:00. Malo mijenjamo plan i odlučujemo skratiti si put.
Pozdravljamo se s Milom, zahvaljujemo na svemu i autima se uspinjemo do Dabarske kose, gdje ostavljamo aute, te krećemo u smjeru jugoistok prema ostalim Dabarskim kukovima. Na usponu ubrzo postižemo radnu temperaturu. Izmjenjuju se šuma, koja nam pruža dašak svjež(ij)eg zraka, i stijene. Otvara se panoramski pogled od otoka, preko Dabarske kose, udoline Ravnog dabra prema stjenovitom grebenu Kukova koji nam predstoji.
Veseli nas ovaj spoj penjanja i planinarenja po stjenovitom puteljku koji vodi čas gore, čas dolje, a mene podsjeća na jednog ogromnog skamenjenog stegosaurusa koji se stopio sa šumom i okolnim krajolikom. Od Dabarske kose put nas vodi preko Butinovače (1127m) na Široki kuk (1181m), Vranji kuk (1131m), pa Žuti kuk (1180m). Na svakom smo bar nakratko zastali i divili se prizorima koji su se postupno otvarali pred nama. I konačno Kiza (1274m) - impozantan vrh i naša najviša točka toga dana.
Puni dojmova spuštamo se prema Premužićevoj. Na početku šume kratak predah u travi i zatim dugim, brzim koracima Premužićevom stazom do auta. Igrom slučaja, i zbog branja vriska u zadnji čas, srećemo veselu družinu naših Velebitaša koji su se 4 dana ranije uputili na VPP. Uslijedio je red grljenja i zajednička fotka prije polaska za hostel u Baškim Oštarijama, gdje se okupila naša mala družina na zajedničkoj večeri i nazdravila još jednom predivnom vikendu.
Izvještaj napisala: Daria Zadravec
