Zadnje "rokanje" na tečaju ili Mountain is my safe place

"Ok, instruktori idu kombijem. Ako želite da vam bude komotnije, neka se netko iz Mihinog auta prebaci kome drugom." Nitko ni riječ. Kasnije smo objasnili: "Pogle, Miha je siguran vozač, njegov Megan je lađa, a muzika je uvijek odlična".

Tako je nekako počelo dogovaranje za zadnji visokogorski izlet na Monte Rosu. Dobili smo detaljne upute, imamo već neki postav po autima, opremu smo složili mali miljun puta, samo treba vidjeti hoću li onu ljubičastu merino ili tanji flis. Nas osamnaest tečajaca i instruktora malo se u sred ljeta zaletilo na ledenjak, jer je ležanje na plaži bezveze. Zaključujem da sam dobro izabrala društvo jer kad kažem da mrzim vrućinu svi kimaju glavom.

Pokret je zakazan za 05h 11. kolovoza s parkinga King Crossa. Ako mislite da je to rano, pričekajte opis uspona na Signalkuppe.

Prvu, poprilično frišku noć, provodimo u kampu Margherita u dolini Aosta, u sjeverozapadnoj Italiji. Dižemo grad Quechua šatora i nazdravljamo vođinim vinom.

Ćorkica. Rano dizanje. Odvozimo se petnaestak minuta do Staffala. Vođa je odlučio da, za razliku od prošlogodišnjeg visokogorskog, iskoristimo čari žičare i penjemo se samo 3 sata. Volimo vođu jer nam ruksaci nose petodnevne zalihe. Od druge stanice žičare naziva Passo dei Salati do doma Gnifetti vodi put čiji je kraj osiguran užadi i ljestvičicama. Mare je ful sretna zbog ljestvi, drugi nisu prijavili.

Već smo na 3647m i visina napada u obliku mučnine, glavobolje, nesanice i pucanja kapilara u nosu. Odlično je imati dan za aklimatizaciju. Treba poslikati dom, popit' što na terasi, ubit' oko, maznut' par puta glavom o gredu na trećem, najvišem krevetu na kat dok se ne navikneš da je tamo. A svaki put kad se poželiš zatrčati iz spremišta za opremu do spavaonice, lupanje srca i ubrzano disanje te podsjete da si zabrijao. Nećeš se ti nikamo zatrčati na toj nadmorskoj visini.


Sutra ćemo štogod popeti, ovisno kad padne najavljeni snijeg. Snijeg je bit će slušao prognozu pa je pao taman kad smo popeli vrhove Piramide Vincent (4215 mnv) i Balmenhorn (4167 mnv), iako ne i planirani treći vrh.

Dobro je, možemo nazad. Ako vrijeme dozvoli sutra idemo na Signalkuppe. Ali spori smo u spremanju, dereze se stavljaju u zadnji tren, kasni se na zbor. E ne može. "Sutra je pokret u 04! Tko kasni ostati će u domu!" Evo pogađajte kad smo išli leći taj dan. Zanimljivo je da bez obzira što je sljedeći dan jutarnja toaleta počela u 02:45, već se tad kroz prozor moglo vidjeti svjetlucanje čeonih lampi na ledenjaku Garstelt.

Minuta za toalet. Dakle čučavac, naravno, ali obložen metalnim pločama kao zaštitom do visine metra ako se...zaneseš. A ima i rukohvat da se možeš primiti ako te...zanese. Kotlić glumi desetak bidona punih vode koji stoje u hodniku ispred. I pogled za milijun dolara.

U 04 stojimo spremni na dnu ljestava i početku ledenjaka. Cepin, dereze, osmica, prusici. Sve spremno. Vije vjetar, snijeg ulazi u oči. Prvu stanku dočekali smo na 4 tisuće metara, a nakon toga slijedi nešto laganiji teren i izlazak sunca na novonapadalom snijegu iz snova. Neusporedivo s ičim dotad viđenim.

Planinski vrhovi, pogotovo oni snježni, mjesto su gdje je um tih. Žrvanj misli staje. A ljepota...Lijepo je do granice suza. Možda se ovo čini pretjeranim i znam da postoje ljudi koje priroda ne oduševljava. Samo ih ne razumijem.


Obzirom da je osamnaest ljudi ipak jako puno i da tečajci i instruktori imaju svaki svoj faktor, došlo je i do tenzija. Iako nije uvijek sasvim jasno oko čega se ljudi ne slažu, ovo bi mogao biti opći savjet za slične situacije.

Svim nezrelim karakterima: ego si ostavite doma. Jaki ste koliko je jak vaš najslabiji partner u navezi. Da, postoje solo sportovi, ali ovo nije jedan od njih. Nikog ne zanima jeste li onaj brutalni vrh ispenjali 23 minute ispod marke i jeste li si maznuli još koji greben prije oluje. Briga planinu za vaše komplekse. Ali ako ste došli raditi na mentalnoj flori i fauni, to je to, na pravom ste mjestu.

Zbog navedenog, ogromno je postignuće pojedince uglazbiti u skladne cjeline od tri ili četiri člana koji gaze istim tempom i međusobno se osiguravaju. Tolerancija je ključna riječ. Za taj cilj potrebna je razvijena vještina ophođenja u kojoj su se dokazali svi instruktori, a pogotovo tri instruktorice. Taktične i prijateljski nastrojene, primijetile su neispravnosti i dale mnoge korisne savjete. Eva, Tihana i Žana (abecednim redom, a ne po zasluzi), bravo! A sad zamislite što prođe voditelj tečaja...

Vratimo se na Signalkuppe. Primijetili smo nekakve čudne kratke naveze koje hodaju sa štapovima umjesto s cepinom te u kojima prvi član vuče kao mazga ostale. Kažu nam: vodič i klijenti koji žele ispenjati vrh. Jedan od njih čak urla na talijanskom na svog mladog klijenta: „Ajde! Nije ti ovo K2! Nemaš 50 godina!“ Zanimljivo. A kad prokližu zaustave se štapovima? Mi ne bismo.

Prolazimo dvije strmine i na vrhu smo čije je talijansko ime Punta Gnifetti (4554 mnv). Tu je najviši planinarski dom u Europi Capanna Margherita- mjesto gdje umjesto da ti stave vodu u toalet kažu "gađaj rupu" uz slijeganje ramenima. Sunce otvara pogled kroz oblake na Matterhorn, željenu destinaciju novopečenog visokogorskog dvojca. Forza!

Na povratku raspoloženje je na visini, valjaju se pošalice i upija sunce. Snijeg opet počinje padati po prognozi, točno u minutu. Ali nama je svejedno, svi prisutni tečajci popeli su respektabilan četiritisućnjak. Špalta, dvije do doma i već odlažemo teret, tuširamo se, grickamo focacce.

Navečer uživamo u sočnim pečenim svinjskim rebarcima uz gutljaj, dva vina. Šaljemo fotke jela prošlogodišnjim visokogorcima jer su oni gladni ostali. Osvrt na tečaj upriličuje se u sobi 9 jer kažu da ženska soba bolje miriše, ali susjedi nas uskoro upozoravaju da planinarski dan završava rano. U 21:30 krajnje je vrijeme za počinak ako sutra mislite na ledenjak.

Ovaj izlet pokazao nam je i da smo dio šire planinarske zajednice. Djeca iz doma s roditeljima hodaju u navezu, svi imaju manje stvari od nas i nikom naši rekviziti nisu nepoznati. Iako nas ponekad bližnji doma gledaju kao zadnje čudake jer penjemo Bikču nekoliko puta tjedno, ulažemo u merino, dižemo se u 03 i smrzavamo se dok se drugi sunčaju, vidimo da takvih čudaka ima odsvakuda i da smo vođeni istim motivom.

Što reći o zadnjem danu? Kasno smo se digli, pakirali ležernije, spuštali sporije, razgovarali opuštenije. Duga vožnja lakša je s ljudima s kojima si proveo 24 sata dnevno u situacijama kad ti je hladno, mučno, strašno, teško i jako, jako lijepo. Za kraj, pročitaj naslov još jednom. Eto. Alene, hvala.