4. Izlet VOPS 2018. – Julijske Alpe, 20.-21.10.

Kad je tog jutra u 4.10.h zazvonio jedan (od dva) snoozeana alarma, osim standardnog pitanja ‘što je meni ovo trebalo?’, našao se tu uz spisak stvari koje treba ponijeti i onaj za psovanje po istom (u daljnjem tekstu: spisak). Dok je sav pošten svijet spavao ili se vraćao iz noćnog izlaska mi smo ponovo slagali sendviče, ali i vezali, ovaj put obaveznu dodatnu opremu, kacige i štapove za ruksake.

Naime, dana 20. listopada godine Gospodnje 2018. oko 6.15.h s parkinga Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog velika grupa Vopsića (op.a. slatki i šareno obučeni kao Bipsići), voditelja i instruktora uputila se, rekli su, na jedan (od dva) najljepša izleta u školici - Julijske alpe u Sloveniji.

Nismo došli ni do prve REM faze i već smo morali stati. Na slovenskoj granici vadimo osobne i psujemo po ranije spomenutom spisku jer(bo) koliko god puta prešli tu granicu ne možemo prihvatiti činjenicu da nas baš svaki put Slovenci moraju izbaciti iz autobusa na hladnoću. Nakon toga nam je, valjda za utjehu, vozač autobusa (napokon) upalio grijanje.

U neko doba stali smo na benzinskoj postaji radi grupnog intravenoznog spajanja na izvor kofeina. Odmotavali su se sendviči, gulile mandarine, mljackala međimurska gibanica. Ruksaci su opet skrivali svakojaka blaga božja. Ubrzo smo se vratili u autobus i do konačnog odredišta vježbali vezanje čvorova. (Joža nas je učio kako se veže omča iako to, naravno, nije u programu. <3)

Oko 9.30.h iskrcali smo se u ledenjačkoj dolini Planica. Čekajući da krenemo, ispod skijaških skakaonica, prisjetili smo se kako smo se kao klinci divili Noriakiu Kasaiu (koji, usput budi rečeno, još uvijek skače). Nakon prozivke krenuli smo prema dolini Tamar i istomenom domu (+1108m nmv). Šetnjica dolinom bila je lagana i bezbolna, ali plašila je činjenica da na dijelovima idemo nizbrdo, a plan je bio stići na vrh Slemenova špica. (Da nas čeka nešto zeznuto znali smo i bez googleanja, na to su suptilno upućivale one kacige.) Ispred doma smo pak još malo guštali na toplini jesenskog sunca i divili se čudesnim vizurama kolosalnih stijena Julijskih Alpa koje su nas okruživale.

Nakon još jedne prozivke i provjere jesu li svima kacige na glavi - krenuo je uspon. Jedno vrijeme smo bili ok, pentrali se, zezali, pazili na razmak i da ne odvalimo kamen koji bi nekoga ispod nas mogao ubiti. A onda smo polako počeli skidati slojeve odjeće, vaditi vodu, energetske pločice i, naravno, spisak (on je uvijek pri ruci).
Uspon je grozan, konstantan i nimalo milostiv, ali zato je u blizini uvijek netko pozitivan, recimo vopsić koji će stati kad i ti staneš da udahneš zraka, a nakon što ga/ju propustiš ispred sebe odbit će te sa smiješkom govoreći: "I ja se volim diviti prirodi!". Pa opet krenuti s tobom dalje, tj. više.

Nakon par sati hodanja ugledali smo potokaz na kojem je pisalo da do vrha imamo još 10 minuta (op.a. nikad ne vjeruj nadobudnim Slovencima). Nakon malo više od 10 minuta napokon smo se dočepali vrha Slemenova špica (+1911m nmv ili hžv), neki prije, neki kasnije, ali svi u konačnici. Na vrhu smo ekscesivno fotografirali - grupne fotografije, selfije, treš fotke s raširenim rukama (nastavi niz) i brutalno dobar pogled koji je pucao na sve strane ovog zaista impresivnog krajolika.

Nakon što se želudac oglasio sa snažnom potrebom za hranom/energijom spustili smo se na čistinu ispod vrha na piknik. Nažalost uživanje u suncu nije dugo trajalo jer smo trebali brzo krenuti da u dom stignemo prije mraka.

U planinarski dom Erjavčeva koča (+1525m nmv) ušetali smo doslovno sa zadnjim zrakama sunca. Nakon što smo se smjestili u mnogokrevetne sobe, presvukli smo mokru odjeću, otuširali se (!), naručili večeru i zasluženo se odmorili. Neki su se (zbog očekivanog napora idući dan) ranije povukli na spavanje, a neki su dočekali fajrunt. U neko doba noći vopsić Mario ušao je u sobu i posegnuo za svojim spiskom (razlozi poznati redakciji) pa se cijela soba orila od grlenog smijeha.

Nikome nije bilo smiješno kad je Joža ušao u sobu oko 6.30.h i upalio svjetlo. (Elegantno, Joža! Bez dernjave, takvo buđenje volimo.) Brzinski smo potrpali stvari u ruksak, toplo se obukli i utrpali ostatke hrane tzv. doručak u sebe. Neki su dan prije sredili koljena pa su odlučili preskočiti odlazak na vrh i ostati u domu, a mi smo se ostali, s malim ruksakom (u koji smo stavili samo osnovno: vodu, hranu, kabanicu, kapu i rukavice), kacigom i štapovima, malo poslije 8h uputili prema vrhu Mala Mojstrovka. Kombinacija umora, straha, mamurluka i hladnoće kumovala je raznim psihofizičkim stanjima tijekom cijelog uspona pa je, recimo, vopsić Juraj počeo dilati grožđani šećer već u najranijoj fazi.

Prvi dio uspona trajao je sto godina, a kad su rekli da je najgore prošlo (op.a. ne vjeruj ni instruktorima uvijek) pred nama se ukazao vrh do kojeg je trebalo hodati po grebenu ispod kojeg se s obje strane steraju duboke provalije, a sve je bilo potencirano jakim vjetrom. Nekolicina nas bila je spremna odustati, zapravo, ukopali smo se gojzericama u stijene i tiho rekli da ne idemo dalje. Ali, Antica i Tomislav predložili su nam da krenemo "lakšim" putem koji ne ide po grebenu pa ako baš vidimo da dalje ne ide - vratit ćemo se, bez obzira dokle stigli.

Joža je već bio na vrhu i nadgledao grupu, kad smo se mi ohrabrili i uputili. Antica je vukla, Tomislav gurao, a mi smo sporo, iznimno pažljivo i uporno hodali. Malo poslije 11h posljednji smo došli do vrha Mala Mojstrovka (+2332m nmv). Na vrhu smo se izgrlili, fotkali, podijelili čokoladu i rakiju. Osjećaj nije bio dobar, ni super, nego VRHunski. Probijene su granice, pobijeđeni strahovi i svako sljedeće 'ne mogu' nakon ovog postaje irelevantno. Hvala im što nisu dali da odustanemo!

Saznali smo tako na vlastitoj koži da je vrijeme u planinama promjenjivo kao žensko raspoloženje. Pa smo od vedrog i sunčanog vremena koje nas je pratilo većim dijelom- na vrhu zatekli jak vjetar, snijeg i jako slabu vidljivost (ništa od obećanog pogleda na okolne vrhove). Oni koji su se, čekajući ostatak grupe, na vrhu zadržali malo duže promrzli su do kosti pa su se krenuli spuštati taman kad smo mi došli gore.

Silazak je na početku izgledao kao scena filma na temu preživljavanja u ekstremnim situacijama, ali se ubrzo ponovo razvedrilo i vjetar smirio pa je spuštanje bilo puno ugodnije. A da je ovoj sceni trebala glazbena podloga onda bi sigurno svirala pjesma Jose Gonzalesa- "Far Away" kao u onoj sceni kad se Walter Mitty u "istoimenom" filmu krene spuštat longboardom po Islandu (zapravo cijeli soundtrack tog filma igra).

Hodanje nizbrdo po kamenjaru je, rekla bih, malo opasnije od uspona, ali svaki je vopsić bio pod budnim okom voditelja, instruktora ili iskusnijih vopsića koji su priskakali upomoć. Ja sam bila u sigurnim rukama Jure i Dragana pa je silazak išao relativno brzo, pogotovo zato što mi je prvi većinu vremena nosio štapove, a s potonjim sam igrala zabavnu igru 'tko će više puta proklizati i pasti na guzicu' (završilo je izjednačeno, nije bitno točno koliko). Bilo je brže i tim više što sam na kraju odlučila da ću se ipak spustiti po strmom siparu (a samo zbog planinarskih komplimenata, kao što je “dobro hodaš”, koji te guraju na prave staze), što je ispao stvarno prefora doživljaj. Mislim da se velika većina ispravno odlučila na isto.

U planinarski dom smo ponovo došli oko 13h, naručili smo tanjure tople okrepe i svi u glas prepričavali dojmove. Kolektivni zaključak je da nikome nije bilo svejedno, čak i oni koji inače ne pate od akrofobije trudili su se ne gledati u strme kamene padine pod nogama. Planina nam je pokazala kako se vrijeme mijenja u kratkom vremenskom razdoblju i zašto uvijek treba biti pripremljen na najgore uvjete. U svakom slučaju - nezaboravno iskustvo, vrijedno ponavljanja.

Nakon što smo se okrijepili i nakrcali rafiniranim šećerom, sitost i toplina doma nas je sve oborila kao ugljični monoksid. Iako smo u tih par minuta spavanja za stolom sanjali da će se autobus nekim čudom ukazati ispred Erjavčeve koče- to se, dobro pretpostavljate, nije dogodilo. Izvadili smo spisak pa mrmljajući u bradu pokupili smeće, spremili stvari i zabundani izašli pred dom. Za kraj nas je planina počastila i malom snježnom/stiropor mećavom.

Malo prije 16h lagano smo se uputili kroz šumu prema Kranjskoj gori, uz pratnju umirujućih zvukova šuštanja lišća i žubora potoka. Negdje na putu stali smo kod Ruske kapelice, gdje nam je naš instruktor/turistički vodič Domagoj ukratko ispričao njenu povijest. Nastavili smo dalje kroz dolinu rijeke Pišnice i nekad poslije 18h stigli smo do busa. Malo poslije 22h stižemo i na parking iza Lisinskog. Neki odlaze u Cug na cugu, neki sjedaju u taxije, na bicikle i jure pod tuš i u topli krevetac jer sutradan je ipak radni dan.