Peti izlet planinarske škole Planinarskog društva Velebit održao se na Papuku.


Polazak je bio busom u subotu 27.10. u 7:00 h na istočnoj strani Lisinskoga, Juraj je opet kasnio.

Dolazak je bio oko 9 h u planinarsku kuću Lapjak na 335 n/m, jednu od najvećih planinarsku kuća u Hrvatskoj. Tamo nas je dočekao predivni domar i ispričao par svojih najboljih viceva. Tamo smo se smjestili, okrijepili i krenuli s malim ruksacima na kružnu turu od nekoliko sati do vrha Ivačka glava 913 n/m.


Vrijeme je bilo lijepo i sunčano, bez vjetra iako smo svi očekivali blato kojeg nije bilo. Uživali smo u jesenskoj šumi, putem se družili, skupljali mahovinu, cvijeće, piljevinu, drva… Uspon nije bio previše težak , a odmah na početku smo naletjeli na koloniju otrovnih afričkih bubamara. Pred nama se izmjenjivala hrastova i bukova šuma i znali smo da napredujemo prema vrhu.

Napravili smo dvije pauze putem, stali smo kod vidikovca s kojega se vidi najviši vrh Papuka na kojem je smještena vojna baza. Tamo smo se odmarali i jeli sendviče na livadici pod Suncem. Stali smo i kod skloništa Mališćak 734 n/m, stalno otvorena kućica od lokalnog planinarskog društva.

Na kameni vrh Ivačka glava smo došli oko 14 sati, gdje smo uživali u pogledu i okrijepili se uz sendviče i pivo. Tijekom spuštanja natrag do kuće Lapjak igrale su se igre "teška pitanja" i "pogodi tko sam", bralo se i cvijeće. Došli smo u kuću Lapjak u večernjim satima oko 18 h i počeli smo slagati bivke i ložiti vatru. Ekipa se dobro opremila za bivakiranje, bilo je tu lopata, sikirica, cerada, užadi, astro folija, svi su već imali viziju kako će napraviti bivak.


Napravljeno je desetak najslađih bivaka po mraku u šumi pored planinarske kuće Lapjak, svaki bolji od drugoga. Nakon pojedenih kobasica i sljezovih kolačića krenulo se sa zajedničkim druženjem duboko u noć.


U nedjelju je bilo buđenje u 7:00 h, Joža nije ni spavao, samo je čekao na balkonu. Valjalo se okrijepiti, doručkovali smo, obukli se, oprostili se s predivnim domarom uz kavu. Polazak prema Češljakovačkom visu 825 n/m je bio u 9 h, odmah se ispostavilo da neće biti lako, krenuli smo jako strmo, mislim da smo savladali 500 n/m u pola sata.

Došli smo na vrh oko podneva, vrh se nalazi usred šume tako da smo skužili vrh tek nakon što je netko stao na žig od vrha. Tamo smo se malo odmorili, pogledali pogled s vidikovca. Ispostavilo se da za ovaj uspon trebalo ponijeti dodatno vode, Stanislav je popio svu svoju vodu i od svih okolo.


Tomislav je održao vježbu orijentacije, svi smo naučili odrediti azimut do doma Jankovac. Slijedilo je spuštanje do planinarskog doma Jankovac 475 n/m gdje smo došli oko 16 h. Dočekale su nas patkice u jezercu, upustili smo se u obilazak čudesno lijepog parka i slapa, ostatak ekipe je pokušao kupiti kavu od konobarice koja kuha jednu kavu na sat.

Tu smo opet naletjeli na koloniju afričkih otrovnih bubamara, koje su izbole samo najslađe školarce.

Oko 17 h smo se uputili u pravi restoran u blizini, gdje smo jeli najslađu juhu i predivno pečeno miješano meso s prilozima i salatom. U 18 h smo krenuli busom kući i navratili u vinariju u gradu Kutjevo. Svi su bili oduševljeni gastronomskom ponudom.

Sretno smo stigli u Zagreb oko 22 h, te krenuli kućama na počinak sretno umorni. Najbolji izlet do sada ili ne? Ja mislim da nitko ne želi priznati da je bio najbolji, jer je vrh bio mali, ali svi su sigurno uživali u prirodi i društvu!

Izvještaj napisao: Stanislav Šafarić