Predzadnji izlet VOPSića bio je izlet iznenađenja, ali i izlet prepun iznenađenja. Od početka školice znali smo da je predzadnji vikend u studenom rezerviran za izlet u nepoznato. Kako se taj vikend približavao rasla je i naša znatiželja o lokaciji izleta. Instruktori su, po nalogu Velikih vođa Petre i Tome mudro šutjeli, a školarci su nagađali. Među brojnim pretpostavkama izgovorena je i ona o izletu na Hahlić, ali definitivne potvrde od viših instanci nije bilo. U blaženom neznanju, u rano subotnje jutro krenuli smo s našeg uobičajenog polazišta, istočne strane Lisinskog, na put u nepoznato.
Lokacija se nastojala održati tajnom do samog kraja, pa je i vozač na naše upite ''Kamo nas vozite?'' i ''Koliko dugo se još vozimo?'' odgovarao sa ''Ne znam''... E, pa vozi Miško! Kamo idemo zanimalo je i ekipu HGSS-ovaca koje smo sreli putem, a ekipa školaraca im je samouvjereno odgovorila kako, eto, još ne znamo gdje ćemo u planine i neka pitaju vozača. Vozač, naravno, nije odstupio od svog zavjeta šutnje! Za utjehu našim instruktorima ostaje nada da se HGSS susreo i s bizarnijim razgovorima s planinarima školarcima.
Vrijeme putovanja kratili smo vježbanjem što uzlova, što čvorova (kasnije smo saznali da je pravilno reći uzao, a da je čvor ona nakupina užadi koja nam se desi kad se spetljamo prilikom izrade uzlova), a poneki su, prkoseći prokrastinaciji, prelistavali ispitna pitanja.
Našoj znatiželji nije pomoglo to što smo kod Lokvi sišli s autoceste (autocesta zatvorena zbog jakog vjetra, hint no. 1 – How to survive Bura for dummies) i nastavili po primorsko-goranskim krivinama. Zavoji i krivine zbunili su i naše centre za ravnotežu pa smo s nestrpljenjem čekali pauzu ili krajnju destinaciju, a kada smo se napokon iskrcali iz autobusa sramežljivo smo otkrivali kako nas je dosta pogođeno kinezom.
Po dolasku na odredište, pitoreskno selo Studena nadomak Rijeke bilo nam je jasnije kako je naša destinacija PD Hahlić, ali sama je staza još uvijek bila blagi misterij. Nakon ića i pića u kafiću svjetskog naziva ''Stars'' zaputili smo se u svoj pohod na vrhove Grobničkih Alpi ne znajući kakva nas još iznenađenja čekaju putem. Na opaske domaćih posjetioca Starsa u stilu ''Kud ćete gore na tu buru!?!'' (hint no. 2 – How to survive Bura for dummies), nehajno smo odmahivali rukom, jer ovo nam je već sedmi izlet, a pokorili smo i Julijske Alpe s 2000+ m n/v...
Početak putabila je divna šetnjica kroz jesensku šumu s blagim usponima i zaključcima kako bi ovo mogao biti jedini izlet gdje se nećemo baš previše oznojiti. Kroz ogoljela stabla bukve i graba vidjelo se divno plavo nebo, otpalo lišće šuštalo je pod nogama, sunce je grijalo baš taman toliko da nije hladno... Šumski krajolik posut kamenim gromadama nalikovao je scenografiji dostojnoj staroslavenske mitologije, mjesta radnje nekih davnih priča o štrigama i štrigunima, krsnicima i vukodlacima... Prava jesenska idila!
No, do vrha se ne može po ravnome pa su u skladu s time počeli i ozbiljniji usponi. Romantično jesenje lišće koje pokriva tlo postalo je nepraktično pri strmom usponu. Zaključili smo kako hodanje po kombinaciji zemlje, kamenja i odlomljenih grana pokrivenih šuškavim lisnatim sagom iziskuje mnogo pažnje i koncentracije te troši dosta energije. Zalihe energije punile su se na pauzama već standardnim razmjenama slatkiša i slaniša. Nakon zadnje pauze i najvećeg uspona uslijedilo je i najveće iznenađenje – dolazak do najvišeg vrha Grobničkih Alpi – vrha Obruč na 1376 m n/v.
No, pod samim vrhom Obruča Majka priroda nam je priredila iznenađenje kakvo nismo očekivali (oh, dummies). S usponom se pojačavao vjetrić, koji je nekoliko metara ispod vrha postao jak vjetar, da bi nas na vrhu dočekala kraljica Bura! Svaki dosadašnji dolazak na vrh bio je popraćen čašćenjima i fotkanjem, no ovaj puta je sve od navedenog izostalo. Tražio se zaklon od vjetra, popravljale su se rukavice, kape spuštale do obrva, buffovi navlačili preko nosa, a samo su rijetki i najhrabriji vadili mobitele i fotiće da ovjekovječe ove trenutke.
Nakon kratkog počinka valjalo je nastaviti dalje preko grebena prema toplom prenoćištu. No, Buru nije bilo briga za naše planove... Puhalo je ko da nema sutra! Put do PD Hahlići uključivao je prelazak po grebenu, što se vrlo brzo pokazalo neizvedivim, ukoliko nam želja nije bila sletjeti u Kvarnerski zaljev, tako da smo dio grebena prošli puzajući. Silina vjetra uzrokovala je i jednu manju ozljedu, pa smo imali prilike vidjeti prvu pomoć u improvizaciji (level pro) – lekcija: kad upaljač posluži kao udlaga za prst.
Napokon smo se dohvatili zaklona, šume u zavjetrini, koja je bila mimo planinarskog puta pa su instruktori marljivo određivali pravac kretanja. Nakon što smo odahnuli u zavjetrini, a počelo se i lagano mračiti – grand finale! Izlazak na čistinu, naleti bure koji obaraju s nogu, suza u oku izazvana vjetrom i promrzli obrazi. No, apsolvirali smo čučanje na refule, a vođeni mišlju ''Bolje da se bacim sam, nego da me vjetar baci'' nerijetko smo slijetali u izmet divokoza - drastic times call for drastic measures!
Do tada su naši divni domski domaćini ugrijali dom i pripremili obilje večere, pa smo uletjeli u topli boravak, raskomotili se i najeli, a domaćini su oblijetali oko nas, nutkavši nas repetama i toplim čajem. Kada su nam se male sive moždane stanice odmrzle, razgovor je spontano krenuo u smjeru međusobnih zahvala jednih drugima na pomoći tijekom ovog uzbudljivog dana – jedni smo druge pridržavali da ne padnemo, hrabrili i bodrili, hvatali stvari koje je Bura pokušala oteti sa ruksaka, dečki su curama ponijeli ruksake na najkritičnijim dijelovima...bili smo složni, pravi tim!
Večernje druženje započelo je kvizom iznenađenja koji je strpljivo vodila instruktorica Iva, dok je instruktor Miro bio zadužen za glazben dio programa. Školarci su se podijelili u grupe, smislili zanimljiva timska imena (Mariov harem, Prohujalo s burom, Hahlići i Anđelina guza) i oslobodili svoj natjecateljski duh! Cilj kviza bilo je ponavljanje za ispit, pitanja su nas oznojila više nego uspon, srčanost i znanje su došli do izražaja, a pobjedu je, u pripetavanju, odnio Mariov harem! Večer se nastavila u već standardnom tonu - ića, pića, smijeha i svirke!
Nedjeljno jutro je donijelo slabljenje Bure, ali nedovoljno da bismo pohodili vrhove oko doma, pa smo jutro proveli vježbajući čvorove i orijentaciju na karti. Svjesni težine jučerašnjeg uspona i jutrošnjeg (ne)vremena bili smo nemalo iznenađeni kada je u dom stigla skupina od pet planinara u kojoj su bile dvije osobe s teškim oštećenjem vida – što nas je podsjetilo na riječi koje nam je početkom školice uputio Veliki vođa Tomo ''Planinarenje je stvar volje!''.
Raniji povratak stazom Podkilavac bio je puno ležerniji od uspona, a povremeni naleti vjetra bili kamilica naspram jučerašnjih. Buka motodroma na Grobniku davala je naznake koliko smo blizu grobničkih sela, a po dolasku u jedno od sela uslijedila je okrepa ispred lokalnog dućana po principu izbjegličkog kampa (rasprostri po podu sve što imaš i podjeli s drugima). Potom smo svratili u restoran ''Putnik'' na high class večeru. Iako smo pri izlasku iz autobusa komentirali kako smo baš maloprije pojeli pokoji sendvič, omamljeni mirisima domaće kuhinje, pred nama su se uglavnom izmjenjivali gulaš s njokima, najpunjenije palačinke u ovom djelu Europe i džinovske kremšnite... Siti smo se uljuljkali u toplinu autobusa, odrijemali do Lisinskog i tradicionalno završili izlet u Cugu na cugi.
Ovaj izlet izbio nas je iz gojzi i naše zone komfora! Što super zvuči u teoriji, dok je u praksi to često zastrašujuće – i bilo je tako! Kasnije smo saznali da je jačina vjetra bila između 60 i 100 km/h. Nije nam bilo jednostavno, no u trenu kad smo osvijestili povjerenje u odluke koje donose instruktori i suradnički pristupili borbi protiv snažnog vjetra postalo je mnogo lakše. Znanje i iskustvo, međusobno povjerenje, suradnja i međusobna pomoć instruktora i školaraca pomrsili su račune mitskog demona Bilfa* da nas navede na krivi put i izgubi podno vrhova Grobničkih Alpi! Pa, ako mene pitate bih li opet ponovila ovaj izlet pod istim vremenskim uvjetima, odgovor je ''Hell, yeah!!! – ali s istim ovim ljudima!''
* Bilfo (često nazivan Mrak ili Orko) je mitsko biće iz poganskih vjerovanja. Može mijenjati oblike (npr. često se pretvara u životinje), a cilj mu je navesti putnike da se izgube na putu. Vjerovanje u Bilfa izraženo je na području Istre, Kvarnera, Slovenije i sjeverne Italije.
Izvještaj napisala: Mirka Šafarić Vučko
