Stigao je i taj mail – mail s informacijama za završni izlet Velebitove opće planinarske škole, četrdesete po redu. Mail je to koji označuje (privremeni) kraj ranojutarnjih subotnjih buđenja, kraj prenatrpanosti naših inboxa (pošiljatelj VOPS2018!), kraj sendviča i kupovnih čvaraka (domaćih još nije bilo), kraj jedne lijepe avanture. Kraj naše slatke školice.
No, ne bi školica bila školom kad ne bi završila ispitom. Svijest o njegovoj ozbiljnosti proširena je već na prošlom izletu, no ne bi školarci bili školarci kad ne bi sve ostavili za zadnji čas. Srećom, spremanje ruksaka i neispavanost postali su nam kroz ova dva mjeseca tolikom rutinom da smo u petak navečer lako ugurali nekoliko sati za učenje i pripremu planova naših vlastitih izleta, a neki su bili toliko samouvjereni da su se počastili izlaskom (kao svi obični smrtnici).
I dok su nevini prolaznici mahom izbjegavali te čudne ljude, a ranojutarnje nebo tugaljivo gledalo kako se po zadnji put u ovom sastavu okupljamo kod Lisinskog, željno smo očekivali svoju inicijaciju u red "pravih" planinara koja se trebala dogoditi na Zavižanu. Postati punokrvni velebitaš na Velebitu – neprocjenjivo!
Vrijeme u busu svatko je podijelio na sebi idealan omjer spavanja, učenja i vježbanja čvorova, a neki od instruktora bili su toliko nadobudni da su već krenuli s ispitivanjem (zapravo lažem, mi smo bili ti koji smo nagovarali istruktore da nas ispituju, a Mario je bio takva micica da je čak dizao prste u zrak kad bi znao odgovor). Iako nam prijeteći kumulonimbusi (instruktori potvrdili) nisu izgledali blagonaklono, veća prijetnja od njih pokazala se zavojita cestica do sela Oltari koja je neke školarce prisilila da pokleknu (doslovno, izvan busa).
Iskrcavanje iz busa uzelo je dvije žrtve u obliku probušenih limenki Laškog (Katja ipak ima slovenske krvi), a gastro sekcija je ruksacima otežanima sastojcima za gulaš užurbanim korakomkrenula na čelo kolone. Nakon petnaestak minuta Petra nas je s grupicom preostalih instruktora dostigla,a zatim i prestigla (tzv. planinarenje na četiri kotača), praćena svojim nezaobilaznim usklikom. Šteta bi ih bilo tako slatke rastopit, pomislili su oblaci i na neko vrijeme ostali suhi.
Negdje na polovici uspona oblaci su ipak promijenili svoje mišljenje, no iz poštovanja prema našoj slatkoći odlučili su se tek za povremenu kišicu. Odličan povod za velebitašku himnu, no izvedba je zbog tada još neosnovane pjevačke sekcije bila nešto slabija. Unatoč tome, zahvaljujući našim raznobojnim kabanicama uspjeli smo formirati živopisnu zmijicu koja se uspješno popela do strahopoštovanja vrijednog doma Zavižan. S obližnjeg vrha Kosa ugrabili smo zadnje trenutke pogleda na Goli otok, Rab, Sveti Grgur, Prvić i Krk prije nego se vidik potpuno zatvorio sivim oblacima, a mi se sklonili u toplinu doma gdje je gastro sekcija već odradila dobar dio posla. Uslijedilo je odmaranje i ponavljanje za ispit, a instruktori su se pokazali još većim kampanjcima od školaraca.
Ispit se poprilično odužio, prvenstveno zahvaljujući nemilosrdnom dvojcu zaduženih za ispitivanje vještina orijentacije. I dok smo se svi bez poteškoća kretali kroz postaje na kojima se ispitivalo opće znanje, prva pomoć, planiranje izleta i vezanje čvorova (ok, ovdje smo se svi pomalo zapetljali), upućivali smo poglede sažaljenja prema školarcima koji sjede kod Tome i Borne (jadniku koji sjedi kod Borne uvijek bi bio upućen još sućutniji izraz lica).
Stanislav je naravno imao privatnog ispitivača, no u tom smo slučaju više hrabrili Ivanu zbog hvatanja u koštac s poznavateljem orijentacije njegovog kalibra. Dok je gulaš stigao na stolove većina je vopsića već diplomirala, pa nam se okus toplog jela fino spajala s postignutim uspjehom. Monika, Zoran i još možda par nesretnika u svojoj hrani nisu mogli toliko uživati, no nakon večere su i oni zaslužili svoje diplome. Da postotak prolaznosti ne bude stopostotan pobrinuo se a tko drugi nego Joža – na naizgled bezopasnoj postaji pala je naša glavna frontvokalistica Iva – Šljiva (a kažu da šljiva ne pada). Također, još iste večeri saznali smo da stečena diploma vrlo lako može biti i oduzeta...
Uslijedio je karakterističan party do ranojutarnjih sati: red najboljih/najgorih hitova cro dance scene i novog vala pomiješan sa pjesmama u koje se može ubaciti riječ Stanislav a da i dalje dobro zvuči. Začudo, ispalo je da je to moguće sa svakom pjesmom (barem se nama tako činilo, promatrači su potvrdili da često ne funkcionira baš tako dobro). Tome u čast izmišljen je i novi plesni korak koji je ujedno i vježba za planinarski čvrste noge i stražnjicu – iskorak.
Ipak, vrhunac velebitaškog duha i polifonije bio je Jurino sviranje gitare. Iz izleta u izlet, ovaj je školarac proširivao svoj repertoar i usavršavao koncertnu tehniku, ponosno dokazujući da je mnogo više od rezerve. Umorni od napornog dana, neki su se povukli na spavanje (kad i s kim bit će ispitano sutra prilikom plaćanja), a nekolicina se sad već diplomiranih vopsića odlučila za noćni uspon na Kosu i Vučjak. Dodatno razbuđeni svježim planinskim zrakom, nastavili su s tulumom do fajrunta.
Dočekalo nas je kišno jutro, no kako ovaj puta nije bilo potrebe za žurbom mirno smo promatrali kapi kiše na prozorima. I dok se većina odlučila za silazak makadamom, grupica avanturistički nastrojenih pojedinaca spuštala se planinarskom stazom, budno pazeći na svaki svoj korak. Ali ne svi: Mario je više pažnje pridavao Joži i uspio pasti, pritom lakše ozlijedivši prst. Srećom, o prvoj pomoći sve znamo pa je ozljeda brzo sanirana.
Tijekom silaska pjevačka se sekcija okušala u prikladnoj Po oluji i po buri /Kada kiša za vrat curi..., pokazujući vidljiv napredak u odnosu na prethodni dan. Dvije su se odvojene grupe praktički istovremeno sastale kod busa i nakon ukrcavanja zajedno krenule prema muzeju u Krasnom (čitaj: birtiji). Tamo nas je dočekalo pet pjesama kredita u džuboksu od domicilnog stanovništva koje je poput kazališne publike sjedilo u kutu spremno očekujući feštu. A feštu su i dobili.
I za kraj, jedna pjesmica. Kažu da dobri umjetnici kopiraju, a veliki kradu, pa sam odlučio ukrasti melodiju i dio teksta Štulićevoj Pit... I to je Amerika. Do petka :)
Školica nije samo rad i znoj
Postoje Petra i Tomo boy
Juraj, Stanislav i Mario
Vrijeme očaja, vrijeme nade
Dok se netko penje drugi se matovilcem slade
A treći pak polako bivak grade
Jelenine ruke više nisu mlade
Od Lipe staze do Papuka
To je ona druga slika
VOPS... I to je naša školica
Najsporiji školarac tempo nam diktira
Iako Joža uporno protestira
A uspon je strm i jako dugo traje
I putem svi nešto mečemo u čvalje
I dok izvidnica pravi put traži
Petra se dere: najslađiii
Izvještaj napisao: Dinko
