Dvostruki izvještaj s izleta škole na Paklenicu
Vesela družina školaraca i instruktora krenula je u petak (9.11.2018.) oko 19 sati prema našem najljepšem nacionalnom parku. Nakon kraćeg putovanja uslijedilo je noćno penjanje do doma (Planinarski dom Paklenica 480 m) koje je trajalo nekih sat i pol ili dva :-) Dočekala nas je domaćica, smjestili smo se u sobe i brzo usnuli jer nas je sutra čekao naporan dan.
Svanulo je prekrasno sunčano jutro i nakon doručka smo se uputili Lipom stazom prema vrhu. Netom nakon polaska susreli smo druželjubive i fotogenične magarce. Nakon nekih sat vremena hoda, odlučili smo napraviti pauzu jer je slijedio zahtjevniji dio staze. Podijeljeni smo u grupe s po dva ili više instruktora te smo se tako uputili dalje. Slijedio je sipar, sva sreća da je bila magla pa nismo vidjeli koliko puta nas čeka i koja zahtjevnost te je uspon ovako retrospektivno govoreći protekao glatko.
Na vrhu (Vaganski vrh, 1757 m) nismo baš mogli uživati u pogledu zbog magle, ali umor je odradio svoje te smo u euforičnom, sretnom stanju fotografijama ovjekovječili naš posjet. Slijedila je staza prema domu koja je bila dosta blizu minskom polju što je većini stvaralo nelagodu.
Počeo je padati mrak, dio sretnika je uhvatio zalazak sunca u Zadarskom arhipelagu. Manji broj školaraca je imao problema s koljenima pa smo se podijelili u dvije grupe te tako stigli u dom gdje nas je čekala večera pripremljena od strane domaćina. Zapalili smo logorsku vatru i družili se uz gitaru i vino. Veći broj školaraca je pokazao svoje znanje sviranja gitare. Čuli smo i hit koji će nas pratiti čitav život i koji je zarazan poput nekih pop pjesmuljaka, radi se o pjesmi Žbun(U planine!) koju nam je sam autor izveo (link: https://www.youtube.com/watch?v=94iuyHI9Q2g ).
Jutro je brzo stiglo, a s njim i prilika da upoznamo najslađeg planinara. S obzirom na psihofizičko stanje školaraca, a i instruktora odlučeno je da se krene prema Starigradu gdje će nas pokupiti autobus. Putem smo se mogli diviti hrabrim penjačima na Anića kuku. Prva destinacija na povratku je bila Buffet Dinko, a zatim smo se preselili na ručak u restoran Degenija. Neki hrabriji pojedinci su se i okupali. Oko 4 sata smo krenuli put Zagreba. Naša najslađa voditeljica Petra je kaznila nekoliko školaraca zbog kašnjenja te su morali pjevati pjesmu po izboru. Izlet je tradicionalno završio u Cugu. Izvještaj prvi napisala je Mateja.
Došao je i taj dan. VOPS 2018 ide na Velebit! Idemo u Nacionalni park Paklenica (južni Velebit), a polazak je u petak, što znači da ćemo prvi puta imati dva noćenja, novitet za veliku većinu školaraca. Polazak u petak, 18h većina nas juri s posla, faksa, obaveza…. Nekako se svi skupljamo u autobusu već izmoreni nakon radnog tjedna. Umor radi svoje i u autobusu za divno čudo vlada relativna tišina. Zatišje pred buru!
Noćna vožnja traje dugo, predugo, ali oko 22h stižemo u Starigrad. Na parkiralištu NP Paklenica se namještaju ruksaci, stavljaju tike. Očekuje nas noćni trek do doma. Sa tikama u mrklom mraku kao krijesnice marširamo prema domu. Instruktori pokušavaju animirati školarce, ali i sama pomisao da se petkom u kasne sate uspinjemo, a birtije, koncerti, parkovi zjape prazni bez nas izaziva samo prijezir kod većine. Par boljih tika (nadobudni špiljari) osvjetljava i 100 m udaljene stijene. Polako svi dobivamo dojam gdje to zalazimo, legendarno alpinističko mjesto, puno povijesti i priča.
Prizori divlje prirode i visokih stijena impresioniraju mnoge, čak i najzagriženiji partyaneri pokazuju strahopoštovanje prema moćnim prizorima Anićeva kuka. Nakon 2-3 h hodanja dolazimo do doma. U domu djeca spavaju, a i kazaljka na satu pokazuje 1h, nema nikakvih dilema, vreće na krevet i vrijeme je za san. Svi znamo da će Joža u zoru već nestrpljivo čekati. U školici se već širi mit da niti ne spava, nego da kao pravi univerzalni vojnik radi noćne izvidnice. Spavanje je za slabe. Također jedno novo iskustvo za školarce, temperatura ispod 0 stupnjeva, a sobe se ne griju. Lagano stasamo u prave planinare i shvaćamo da su toplina, hrana i ugoda često luksuz na koji se ne treba oslanjati.
Ujutro nema milosti. Dogovoreno vrijeme za polazak se mora ispoštovati pod svaku cijenu! Petra tjera školarce na brže spremanje, na žalopoljke odgovara još jačim tonom. Hrana i pranje zubi u isto vrijeme. Milosti na Velebitu nema. Uz sav Petrin trud ipak kasnimo pri polasku. Jurišamo kroz šumu prema Lipoj stazi. Svima zvuči kao još jedan ugodni subotnji treking. Raspoloženje i moral se podižu. Staza postaje sve strmija, ne pridržavanje razmaka uzrokuje trenutne kazne. Tomo na začelju mete kao i uvijek, te tješi kažnjene. Prva pauza na proplanku u šumi. Joža smrknuta lica. Stanislav čita. Petra i Tomo dijele ljude u grupe. Dosad je prevladavalo bratstvo i jedinstvo pa smo svi malo začuđeni.
Objašnjenje, priprema za Lipu stazu. Svaka grupa ima 5 do 6 školaraca i 2 instruktora. Upadam u alpha tim kojeg vode Petra i Tomo. Dolazimo u podnožje „Lipe staze“. Svi gledamo gore prema oblaku. Izrazito strm kuloar, svi se pitamo tko ti dade ime stazo mila… Moja grupa kreće zadnja, gledamo ostale kako se gube u oblacima i magli. Uspon fizički zaista naporan, mnogi proklinju ime staze i njenog stvoritelja. Pod budnim okom pazimo da držimo razmak zbog teškog terena, te da ne odronemo kamenje. Na rijetke trenutke shvaćamo zašto se staza zove Lipa, a to je pogled s nje na Paklenicu, otoke, more…. jednom riječju raj, ali raj koji traje svega par sekundi u komadu radi oblaka. Uz tešku muku i viceve o Lidiji Bačić dolazimo do vrha Lipe staze. Zasluženi odmor, iako ga vjetar čini borbom za zavjetrinu i toplinu. Slanina, kruh, čvarci, majoneza, čokolade, kolači… nakon ovakvog uspinjanja vjerojatno svima najdraži dio planinarenja.
Idemo dalje, i svi se veselimo tome jer vjetar i hladnoća tjeraju na pokret. Hrptom prema Vaganskom vrhu! Pogled s hrpta je zaista magičan, malo koja planina na svijetu nudi poglede Velebita, more i otoke s jedne strane, planine i doline s druge strane, prirodna granica dva svijeta. Svi sretni dolazimo do najvišeg vrha Velebita, 1757 m! Na vrhu fotografiranje, hrana i grupno slikanje za proslavu. Ipak nas nekolicina zbunjeno gleda na brežuljak 20 m od vrha koji svima izgleda više od vrha za par metara. Ostat će misterij da li smo previše umorni ili je riječ o nekoj optičkoj iluziji. Vjetar i hladnoća nas tjeraju na silazak. Zbog intenziteta i dužine hodanja javljaju se prvi problemi.
Koljena su počela lagano zakazivati, ali solidarnošću i jedinstvom bodrimo jedni druge. Dolazimo do izvora Marasovac gdje odmaramo i jedemo zadnji put. Knjige nažalost pročitane, pa se na određenim licima osjeti sjeta i tuga. Silazak nam svima počinje trajati beskonačno. Neki čak u bunilu zazivaju Lipu stazu jer je kraća i brža. Laganim tempom pazimo na ranjene i koračamo prema domu. Joža kao izvidnik provjerava stanje markacija i staza. Školarka Franka mu je smekšala srce pa se vraća i provjerava stanje njezinih koljena, a svoj stari moto ostavlja za neku drugu školu ili izlet. Mrak je već dobrano pao, pa su tike opet u akciji, mene su baterije izdale pa hodam u stilu pijanog majmuna.
Prilazimo domu, većina školaraca se već odmara u domu, ali ekipa „kolino“ na začelju uz pregovaračke vještine legendarne instruktorice Ivane dogovara u Ramićevim dvorima slušanje domaće literature različitih autora autohtonih Paklenici. Moral je na vrhuncu. Vraćamo se u dom sa literaturnim nadahnućem koji posebno vesele našeg Stanislava. U domu vlada veselje i pjesma koju predvodi Edin glas.
Bivši školarac Jura šalje fini Pelin kao uspomenu na prošlogodišnju Paklenicu kada je dobio prinovu u svojoj obitelji. Ja i školarka Petra gledamo borove tu večer i otkrivamo smisao života, doduše svatko na svoj način. Vaganski vrh i Lipa staza su iza nas, ali uvijek u našim srcima!
Ustajanje u nedjelju ujutro za neke je teže od svih dosadašnjih uspona zajedno. Planinari zombiji nakon Petrine bukvice se počinju spuštati prema Starigradu. Školarka Franka sluša moje priče inspirirane otkrivanjem smisla života te zaboravlja privremeno na „kolina“. Joža u nevjerici gleda. Možda je ovo bio zadnji put da je pokazao milost, vraća se svom starom provjerenom motu koji ga još nikad nije iznevjerio!
Na spustu gledamo punu ljepotu Anić kuka i mnoge alpiniste koji su se okupili oko njega. Silaskom u Starigrad se opraštamo od Paklenice. Par hrabrih se kupa, meni je ta delicija nažalost promaknula, nepravda koju ću tek ispraviti za Novu Godinu… Povratak u Zagreb u ranim noćnim satima. Izvještaj drugi napisao je Mario.
