Izvještaj napisao Mario Garibović, polaznik VT 2019.

U subotu ujutro 19.01.2018 okupili smo se kod planinarskog doma Dr Maks Plotnikov, kraj Okića. Na redu je bila druga vježba Velebitovog visokogorskog tečaja (koju smo odradili skupa s polaznicima zimskog alpinističkog tečaja). Vani je poprilično hladno za stajanje pa ubrzano stavljamo opremu na sebe uz dobrodošlu pomoć instruktora. Moj pojas meni zadaje čudnovate probleme i moram ga stavljati x puta, svaki puta se javlja novi misteriozni problem. Uz veliku pomoć instruktorice Eve na kraju je pojas uspješno stavljen. Voditeljica Žana nije nimalo impresionirana mojim sposobnostima, a još manje što me cijela ekipa mora čekati po hladnom vremenu. Za nagradu pišem izvještaj, hodajući stazom koju je Ante već utabao. Dobivamo i zadnje upozorenje da se čvorovi moraju savršeno znati u svako doba dana, bez obzira na vremenske uvjete.

Nakon deset minuta hoda dolazimo do stijene gdje ćemo vježbati sljedeće tehnike: sv. Bernard, prusiciranje, dilfer, absajl, čvorovi, francuz, ferata…  Žana nas dijeli u parove, a moj partner u zločinu je Franjo. Prva vježba za nas je kod voditeljice Tihane, dilfer. Tihana nam strpljivo pokazuje tehniku omatanja užeta oko kuka, preko ramena i na kraju spuštanje koristeći gravitaciju i otpuštanje užeta rukama. Tehnika se koristi kada je uže sve što imaš od opreme. Sljedeći na redu je francuz, tehnika ista dilferu, ali se hoda bočno. Nakon što smo uspješno savladali navedene tehnike Tihana nam pokazuje kako napraviti Y od dva užeta (nešto što će mi trebati istog dana), utvrđujemo čvorove te  Franjo i ja uspješno savladavamo prvu vježbu dana.

Dolazimo do instruktorice Anite, na redu je prusiciranje. Anita nam pokazuje princip, uz pomoć dva prusika na užetu se lagano podižeš prema gore. Gornji prusik služi da se na njemu „visi“ dok nam na donjem prusiku Anita pokazuje kako modificirati šesticu da ne stajemo na čvor (jer je to najslabije mjesto užeta i nikako nije poželjno na njega stajati). Glavna ideja je da se gornji prusik samo pomiče po užetu prema gore, dok se mi penjemo isključivo na noge prema gore. Kada saznajem da služi za samoizvlačenje u slučaju pada u ledenjačku pukotinu nadam se da tehniku nitko od nas neće nikada morati koristiti na ledenjacima. Franjo zahvaljujući prijašnjem iskustvu svoje prusiciranje odrađuje bez problema. Meni su potrebni Anitini savjeti i navođenje. Ubrzo shvaćam zašto se penje na noge jer i samo pridržavanje rukama ih brzo umara, a dan je dug i još ću ih sigurno trebati, tako da forsiram nogu maksimalno, nalazim se u par čudnih poza jer je uže dinamično, ali ipak uspješno savladavam prusiciranje i prema gore i dolje, te se usput uvjeravam kako prusik dobro „grize“ na moju masu od 90 kg, sretan što sam kupio uže od 5 mm, a ne  4 mm. I ovu vježbu polažemo uspješno, a ja se zahvaljujem Aniti na njenom beskonačnom strpljenju.

Sljedeća vježba je famozni absail. I u planinarskoj školi svi su već čuli za famozni izraz absailanje i njegove primjene (priče). Penjemo se na vrh stijene gdje nas čeka ekipa instruktora. Instruktor Tonko mi polako objašnjava koncept i pokazuje kako napraviti paničarku. Nepovjerljivo gledam u štand (drvo) iako znam da su se već drugi tuda spuštali. Nakon paničarke Tonko mi pokazuje kako se stavlja spravica za osiguranje, te prusik. Znam da prusik ne smije ući u spravicu pa pitam Tonka što ako mi se to slučajno dogodi. Tonko mi pokazuje da to nije moguće jer prusik nije dovoljno dugačak (to se radi  s namjerom da nije dovoljno dugačak). Zatim mi pokazuje tehniku, lijeva ruka između spravice i prusika tako da se prusik automatski povlači prema dolje lijevom rukom, a desna ruka drži uže iza leđa te ga lagano otpušta. Teoriju sam vidio pa je vrijeme  za praksu. U glavi se cijelo vrijeme čudni glas  pita u ispravnost užeta, spravice, prusika, štand od drveta mi izgleda kao da je od slame. Nekako to prihvaćam prvih par metara do drveta gdje počinje vertikala, vježbajući lagano tehniku, a Tonko mi daje savjete i upute. Znam da je sljedeći korak vertikala i da nakon toga nema povratka. Pogledam ispod sebe ostatak ekipe gdje su svi zauzeti svojim vježbama, a stijene ispod me prijeteće gledaju. Strah je sad već jasan, a bijega nema. Dobri stari prijatelj adrenalin stupa na scenu, a moje absajlanje kreće. Slušajući Tonkove upute lagano propuštam uže kroz ruke, rad s kukovima i nogama me u dobrom ritmu lagano spušta. Početni strah je nestao, a uživanje počinje. Uživljen u svoje absajlanje sam malo previše otišao u jednu stranu pa se vraćam prema drugoj kao tarzan, pazeći pritom da su noge uvijek prema stijeni. Absajlanje mi se toliko svidjelo da sam izgubio pojam o svemu drugome, fokusiran samo na lagano spuštanje, uže, stijenu i tehniku. Fantastičan trenutak, koji je završio mojim spuštanjem na zemlju. Otkapčam za sebe užad i uspješno završavam svoje absajlanje. Moj partner Franjo također uspješno absajla, ali ga stijena na jednom mjestu lagano „zagrize“ po ruci, pa je potrebna primjena prve pomoći. Ništa strašno, nastavljamo dalje.

Dolazimo do instruktorice Eve, vrijeme je za sv. Bernarda. Eva nam strpljivo prvo pokazuje kako se on izvodi, a zatim na scenu stupamo mi. Vježba nema kompliciranih koraka, ali ih zato ima puno. Sv. Bernard služi za spašavanje visećeg partnera čije je stanje prvotno nepoznato, mjesta za grešku nema, a cijeli postupak zahtjeva apsolutnu koncentraciju i  svakim potezom moraš znati što radiš. Sidrište je unaprijed postavljeno pa ja krećem izvlačiti Franju. Prvi korak je prebaciti njegovu težinu s mene i ostatka naveza na sidrište, a to činimo s prusikom koji je do mene. Nakon što sam se uvjerio da prusik drži, spuštam se do padine pričvršćen na uže drugim prusikom. Provjeravam stanje palog borca i komuniciram zatečeno stanje ostatku imaginarnog naveza. Vraćam se nazad i radim sv. Bernarda pomoću gurtne i dva matičara. Neopterećeni kraj užeta ide kroz jedan matičar, a opterećeni kroz dva (garda). Sljedeći korak je micanje opterećenja sa zamke koja je u startu bila prvi prusik, te nakon toga radim čvor odmah do užeta gdje ide zadnji matičar, kroz njega uže i s takvim sustavom kreće izvlačenje. Prvi prusik moram obavezno maknuti jer ako uđe u gardu nije dobro jer nastaju problemi koji zahtijevaju novi set vještina (citiram Evu „izbjegavati pod svaku cijenu“). Izvlačim Franju živog i zdravog iz bezdana (malo krvari doduše, ali za prvi put nije loše). Eva mi dodaje kolotur da probam izvlačiti s njim, bitno smanjuje silu koja je potrebna za izvlačenje. Cijeli postupak ponavljamo, gdje sam ja pali borac. Franjo odrađuje svoj dio strpljivo i bez problema, a ja dolazim živ do njega i Eve. Vježba položena. Hladnoća nas sve požuruje i svi smo odradili sve vježbe. Ostao je još samo šećer na kraju, „ferata“ ili bolje rečeno sajla zabijena u stijenu kultnog imena Žohar.

Stavljamo dereze na noge i krećemo do sajle. Nakon pet minuta hoda dolazimo do Žohara i kreće lagano penjanje. I pet minuta hoda je previše za moje dereze koje mi opet stvaraju probleme i silom žele s mojih gojzerica. Nakon situacije s pojasom i čvorovima samo mi  još to nedostaje za hat-trick. No u pomoć priskaču Tonko i Žana te ponovo stavljam dereze uz niz uštimavanja. Zbog reda na Žoharu nitko me ne mora čekati ovaj put, na moju sreću. Kako dolazim na red shvaćam da nemam Y, a sad je već i meni dosta pa u rekordnom roku slažem svoj Y s tri matičara i dvije zamke, nekim čudom zapamtio sam sve kako treba kada nam je to Tihana pokazivala na prvoj vježbi. Gledam kako svi lagano penju sajlu osiguravajući se sa svojim Ynima. Krećem i ja, penjanje po sajlama mi nije novost, ali Y i dereze na nogama jesu. Krećem se lagano, osiguranja prebacujem jedno po jedno preko klinova sumnjičavo gledajući u svoje dereze. Uskoro svi hvatamo tempo i penjemo tu sajlu bez problema. Pravi užitak za svakoga tko se voli penjati. Koristim svaku priliku za penjanje po stijeni bez hvatanja sajle jer mi je to puno veći gušt. Vani je hladno, ali penjanje u rukavicama mi nije fora pa stavljam gole ruke na sajlu i stijenu (primjećujem da nisam jedini). Prsti cvile, ali se sjetim ulomka iz legendarne knjige „Pot“ Nejca Zaplotnika gdje alpinisti penju stijene okovane ledom na puno nižim temperaturama, beskonačno težim uvjetima i na visini od 8000+ m golim rukama. Prsti se više ne javljaju nego penju. Uskoro smo svi ispenjali Žohara te krenuli nazad prema domu. U domu odlična atmosfera, toplina, hrana i tekućina izvlače osmijehe na naša lica. Izlet na Okić završavamo štrudlama s kojima nas je Žana počastila te pokojom pivom. Sretni i s puno novih znanja se vraćamo doma.