Ah, Crna Gora, zemlja čuda, prirodnih ljepota, legendi, dičnih junaka te godišnjih odmora. Takvi opisi samo su nam potiho golicali maštu dok smo ispijali kavu u Cugu i čekali pokret u taj „Skriveni biser Mediterana“. Predstojalo nam je četiri dana Orjena i kružna ruta koja je uključivala i zimski uspon na njegov najviši vrh – Veliki (Zubački) Kabao.
Uz zabavu i šalu nije nedostajalo ni uzbuđenja – nekima je ovo bio prvi susret s derezama i cepinom, a samo razmatranje planiranih ruta izazvalo je i logističku usporedbu „tko ima veći“, i teži – ruksak naravno. Maštu je, ispod svih tih vrhova, golicao i grad Kotor te njegov vrhunski doček s Urbanom, Rundekom i M.O.R.T.-om, kao šećer na kraju naše balade.
Ne časeći časa, i da ne bi kao Đole dovijeka čekali Montenegro Express, Joža nam je najljepše ikad posložio i utovario stvari u kombi (i kao što će mnogo puta ponavljati jer smo neorganizirano rasporedili stvari) pa smo oko 9:30 krenuli prema našoj prvoj postaji – Neumu. Iz Zagreba su krenuli: Josip Joža Lovre, Anita Bilandžić, Iva Žulić, Ana Rukavina, Ivana Fundurulić, Mario Garibović, Mia Felić, Stanislav Šafarić i Gordan Bezjak.
Uz zvonke radosti Radija Banovine, Joža nas je vozio kroz Kordun i Liku, a Mario je s curkama kovao planove o zimskom kupanju. Prvo stajanje na kavi naravno bilo je u Zvonimiru kraj Gračaca, omiljenom okupljalištu planinara, špiljara i vozača, a u Sinju smo otvorili i gastronomski dio ovog putovanja – pizzama i zagrebačkim šniclama. Sinj nam je poslužio i kao opskrbna stanica najbitnijim namirnicama svakog etabliranog planinara.
Prošavši mnoge ceste te pregazivši pokoju plažu usput, u večernim satima stigli smo do Neuma gdje su nas najsrdačnije dočekali te ugostili Ana Kriste i njena obitelj, nastavljajući sagu o gastronomskim čudima ovog putovanja. Hvala još jednom! Dočekavši Dinu Nevešćanina koji je u Neum došao iz Splita, svi zajedno smo se u jutarnjim satima uputili prema drugoj postaji – Herceg Novom.
Poslikavši se s impozantnom vizurom dubrovačkih zidina, put do granice obilježio je smijeh izazvan fotografijama naših osobnih kao i raznim razgovorima, te smo nakon prouzrokovanja male kolone prilikom parkiranja i međusobnog traženja u hercegnovskim ulicama, ko pravi turisti sjeli na suncem okupanu terasu (trg) Gradske Kafane. Nakon brzinskog razgledavanja grada, krenuli smo dalje na put prema selu Kameno i crkvici sv. Nikole. Ostavivši kombi i auto pored birtije, s nadom da će nas tamo nakon četiri dana planine i čekati, lupili smo u prvu marku te smo službeno započeli naš, kako je par dana kasnije Stanislav ustanovio, godišnji umor.
Orjen Ekspres je krenuo, te smo se za taj uvodni dan uputili do planinarskog doma „Za Vratlom“ koji je smješten na 1160 mnv. Polazno vrijeme je bilo oko 15h, a do doma i prelaska 700 metara visinske razlike nam je trebalo 2,5-3 sata. Sami put je bio uglavnom strm, prepun serpentina, ali izrazito lijepo markiran, te se sastojao od starih cesta austrougarske vojske i makadama. Po putu smo susreli i proćakulali s autohtonim pripadnikom dičnih crnogorskih porodica, čije nam je ukazanje, budući da je bio naoružan srpom i pištoljem, natuknulo kako se inače hoda po planinama Crne Gore.
Zadnjim zrakama sunca kao i zadnjim snagama stiglo se do doma, a zatim je uslijedila zabavna ali umjerena gastro-enološka večer prepuna finih narezaka, janjetine (koju je, naravno, Stanislav donio), hladne pive, herbalističkih napitaka svakojakih trava i voćki te domaćih kolača. Nakon raznih društvenih igri, potaknuti teškim i sporim početničkim mukama ove ekspedicije, u analima se ove večeri skovao termin Orjen Ekspresa, a ponosni su pripadnici zadnjeg vagona sami sebi nadjenuli titulu lokomotive, ali one koja vuče prema dolje. Poker u tenkiće i noćenje.
Idućeg smo jutra već u 15 minuta prije 8h bili spremni za nastavak putovanja te smo se otisnuli po blagoj stazi kroz šumu do našeg odredišta – Orjenskog sedla. Prvi dio puta je bio lagan – brza i ujednačena šetnja kroz šumovite predjele, bez većih strmina. Tek kada smo se digli na veću visinu i kako su gola područja zamijenila šumu, usponi su bivali sve teži, a stazom raštrkani tanki slojevi snijega i leda uzrokovali su brojne padove onima koji nisu imali adekvatnu obuću (meni).
Nakon 3 i pol sata hoda, tik do Orjenskog sedla, usputno smo popeli naš prvi vrh na Orjenu – Borovu glavu (1580m). Nakon kratke pauze i podijeljene pive iz vršnog kompletića uputili smo se prema Sedlu, a na njemu smo po staroj kamenoj cesti, sagrađenoj za austrougarskog princa (koji je htio planinarit'), došli do zatvorenog planinarskog doma u samom podnožju Velikog Kabla. Nakon gastronomskog odmora, počeli smo po grebenu penjati za sami vrh.
Uslijedio je mukotrpni uspon od jednog sata po brojnim serpentinama koji nam se činio kao da traje zauvijek. I onda, kada smo ispod samog vrha ostavili stvari i navukli dereze – oduševljenje. Novonastala sigurnost kretanja po snijegu i ledu, kao i euforija koja nastaje kada se isproba nešto novo, ekspresno su nas katapultirali na visinu od 1894 metara i najviši vrh Orjena – Veliki Kabao. Ubrzo smo nakon čestitki, slikanja i radosnih konzumacija iz vršnih kompletića započeli spuštanje natrag prema cesti Orjenskog princa, ustanovivši nažalost da je netko u međuvremenu otuđio jedne štapove koji su bili brižno zbrinuti uz sami put (sram vas bilo).
No to nisu bile jedine žrtve ove ekspedicije: sa visokih obronaka planine u vrtaču velike dubine upala je i jedna čutura za vodu. Nama je, bilo kako bilo, uslijedilo dugo spuštanje do sela Vrbanj, koje se nalazi na nadmorskoj visini od 1000 metara, i konobe Gušti, u kojoj su nas čekale teletina ispod peke, topli tuševi i najudobniji kreveti u povijesti madracologije. Stigavši u suton, odradili smo najzahtjevniji dan s prohodanih 20,5 km staze i cca. 1600 metara visinske razlike. Kontemplacije o hidrostatskim i atmosferskim tlakovima te noćenje.
Nakon obilnog i prefinog doručka, treći smo dan planine razmaženo započeli u 9 sati ujutro kada smo se uputili prema vrhu Subri prateći stazu kroz šume i polja. Sami su usponi bili blagi, međutim, stanje moje obuće (neadekvatne gojzerice) predstavljalo je moguću problematiku u daljnjem usponu, budući da će nas put voditi kroz amfiteatar sa sjeverne strane planine. „Bit će strmo, i zaleđeno, a ima i sajla.“ u mojoj glavi je odzvanjalo kao ogromno zvono za uzbunu, te sam, približavajući se amfiteatru, sve više i više vizualizirao usku zaleđenu stazu koja se proteže urezana u visokoj klisuri.
Stoga je kamen koji je pao s moga srca bio još veći kada smo ugledali stazu koju je trebalo preći uspinjući se po stijenama –situacija s kojom sam se suočavao u speleologiji. Lažna uzbuna. Bez problema prošli smo uspon po stijenama, pomažući si i cepinom pri vrhu amfiteatra gdje je bio veći nanos snijega i leda. Prošli smo i sajlu koja je služila kao rukohvat pri 100 metara dugoj, uskoj stazi uz strmi obronak. Do vrha nas je dijelio samo izuzetno strmi uspon (i još jedna sajla) koji je iziskivao manji napor. Nakon 4 i pol sata hoda od konobe u Vrbanju popeli smo i treći vrh Orjenske ekspedicije – Subru (1679m). Tamo smo susreli 20-ak planinara planinarskog društva Jelenak iz Pančeva, te smo nakon ugodnih razgovora i zajedničkog slikanja, ritualno razmijenili i gutljaje rakija.
Pošto su Mario i curke pozdravili sunce, spustili smo se do Vilinog Guvna na dodatno upotpunjavanje već zavidne kolekcije slika, a zatim i krškog platoa, gdje su se održale demonstracije speleoloških tehnika bacanja kamena u jame. Odradivši 15 kilometara, povratak u planinarski dom „Za Vratlom“ uskladili smo sa zalaskom sunca, a nakon jote, krenule su i svečane govorancije kao i prirodni sirupi protiv kašlja pripremljeni po narodnoj recepturi. Saniranje žuljeva te noćenje.
Ujutro u 8h Stare godine oprostili smo se s domom i Orjenom te smo se uputili prema selu Kameno otkud je naš planinarski vlak i krenuo. Za razliku od svih prijašnjih dana koji su bili izuzetno topli i okupani suncem, mjestimična nam je naoblaka, kao i povremena bura prouzrokovala učestalu prilagodbu slojeva. Do sela smo odlučili preko prijevoja, ne bi li po putu popeli i vrhić Rt (1395m), s kojeg se pruža impozantni pogled na cjelokupni Kotarski zaljev – što smo i uradili nakon sat i pol hoda.
Nakon što sam se preodjenuo u tajice (pukle su mi hlače na, po buri, najnezgodnijem mjestu), počeli smo dugotrajni spust po strmoj stazi uz svakojake razgovore puni zadovoljstva s postignutim, a i išekivanja s onim što nam predstoji. Put do dolje nam je s vremenom postao podosta težak, budući da smo vodili bitke s žuljevima, zanokticama ili upalama mišića, te zamorno dug (hod po asfaltiranoj cesti činio nam se kao da traje zauvijek).
Međutim, uz stalnu pratnju pucnjeva i laveža lovačkih pasa iz daljina, stigli smo do dijela puta po kojem smo započeli penjanje na Orjen, te smo nakon 5 sati sveukupnog hoda sjeli na zasluženu kavu i sok (dok su unutar birca ljudi već slavili odvrnuvši cajke). Na satu gastronomije u lokalnom hercegnovskom restoranu Monte Carlo obrađivale su se Milošove sablje te Karađorđeve šnicle, a zatim smo siti, zadovoljni i malo promrzli usmjerili naše aspiracije prema Kotoru te večernjem dočeku, kao i nabavci goriva za predstojeću noć.
U Kotoru smo bili smješteni u Old Town Hostelu u samom centru grada, udaljeni par minuta hoda od trga na kojem je organiziran doček. Stanislav i ja smo bili preraspoređeni kao dežurni hrkači i animatori asocijalnom kinezu, djevojci iz Splita i momku koji je iz nekog razloga imao više kopija ključeva naše sobe (i koji nas je usred noći spasio i, sasvim slučajno banuvši, otključao vrata jer naš ključ nije radio), dok su ostali bili smješteni u drugoj sobi. Nakon raznovrsnih priprema za novogodišnju noć, otisnuli smo se u mekim tenisicama na glavni gradski trg te smo uz tekstove i melodije Urbana, Rundeka i M.O.R.T.-a dočekali 2019. godinu i sitne sate.
Na novogodišnje jutro smo prošetali gradom koji je još uvijek duboko spavao pa smo se, popivši kavu, pojevši burek te oplakavši jedan izgubljeni mobitel, otisnuli nazad put Herceg Novog. Uočivši idealnu priliku pošto su napokon uvjeti bili povoljni, Joža je stao na malu egzotičnu plažu kako bi Mario ispunio svoju želju o kojoj je dugo snivao, pa je pronašavši idealnu rutu kroz polomljenu keramiku, razbijeno staklo te konzerve sardina, Mario odradio svoje zimsko kupanje. Glad i zatvoreni restorani bili su uzrok detaljnog razgleda Herceg Novog, međutim, kako ne bi priličilo da gastronomski dio ove ekspedicije pati, tako nas je sudbina usmjerila u riblji restoran na samoj hercegnovskoj rivi, gdje smo uživali u lignjama i brancinu okupani toplim suncem te opijeni mirisom modrog mora.
Herceg Novi bio je mjesto rastanka s Dinom, koji je hitajući u Split sa sobom poveo i Anu Kriste do Neuma, dok je naša iduća destinacija bio Stradun i mnoštvo dubrovačkih ulica. U Dubrovniku je, nakon što smo smo trampili po 40 kuna za pivu, gastronomska sudba ispunila Stanislavovu živu žudnju za njegovim najdražim slatkišem – kamenicama (o kojima je pričao danima) pa smo ih svi isprobali s dvojnim reakcijama.
Sudbina druge vrste, ona enološka, ponovno je spojila Stanislava s njegovom najdražim pićem – mirtom (o kojoj je pričao danima) kod Ane doma u Neumu, gdje smo, nakon što smo se opskrbili pokojom putnom, kontemplirali o kamenici, pravokutnicima i kvadratima te noćili.
Oprostivši se od Ane i Neuma (i mirte), ujutro smo nastavili naš put, povremeno stajući na Marijevo nezadovoljstvo. Popivši kavu u Omišu te pojevši zagrebački u Zvonimiru (gdje smo se susreli sa špiljarima), uslijedila je mirna i kulturna vožnja do Zagreba, gdje nam je, kako i priliči, organiziran svečani doček u Cugu, u koji smo stigli oko 19h.
Izvještaj napisao: Gordan Bezjak
