Na strmom usponu do Vaganskog vrha, između stihova pjesmica koje je bezbrižno pjevušio, Edo se sjetio mudre misli koju je jednom negdje pročitao: „Ako ideš uzbrdo, vjerojatno si na dobrom putu.“ Autora nije mogao prizvati u sjećanje, a i potraga za njim ubrzo se izgubila u borbi s neugodnim kamenjem južnog Velebita. No misao je ostala. Danas, kada razmišljam o planinarskoj školi koju sam prošle jeseni pohađala s pedesetak dragih i upornih ljudi, rekla bih da upravo ona pogađa bit svega onog što smo zajedničkim naporom i veseljem savladali.

A uzbrdo smo išli vikend za vikendom. Mi, lovci na vrhove, oblake, zalaske, odgonetavatelji karata, tražitelji pravog smjera, azimuta i kontraazimuta, vješti instruktori i najslađi školarci, moćna gomilica. Druženje smo započeli jednodnevnim izletom na Sljeme krajem rujna, koje smo osvajali sa strmije, zagorske strane. Prvo dvodnevno druženje bio je uspon na Klek, gdje nas je u penjanju na sami vrh spriječila kiša (nešto mora ostati i za drugi put). Potom su uslijedili Risnjak i Snježnik, čarolija jeseni u svim njezinim bojama, pa Julijske Alpe – Slemenova špica i Mala Mojstrovka, gdje je riječ „planina“ dobila jednu sasvim drugu dimenziju.

Posljednji vikend u listopadu bio je rezerviran za avanturu bivakiranja: umjesto kišnih Samarskih stijena, jedina gora s tada dobrom prognozom u Hrvatskoj: Papuk, koji se pokazao punim iznenađenja. Uslijedila je Strahinjčica, jednodnevni izlet na skriveno odredište, za koje smo saznali tek kad nas je vlak iskrcao u Dolićima.

Nakon zagorske pustolovine čekao nas je južni Velebit, noćni uspon do planinarskog doma Paklenica pa osvajanje najvišeg velebitskog vrha dan kasnije – jedini izlet na kojemu se u vreću za spavanje valjalo uvlačiti dva puta. Svima koji su na njemu bili, bez sumnje će u sjećanju ostati izlet iznenađenja: Hahlić, bura koja je odnosila opremu, remetila korake i prisutne povezivala na nekim drugim razinama, onako kako samo neprilike to znaju. Posljednji izlet školice bio je na Zavižan, gdje nas je čekao završni ispit, grupno kuhanje, palačinke i fešta – jer diplomu valja proslaviti kako se priliči.

Iza svih ovih veselih druženja, uspona i izazova na koje smo uspješno odgovorili stajao je trud voditelja 40. Velebitove opće planinarske škole: Petre Bagarić i Tomislava Tomaškovića, koji su nas poticali, tješili, postrojavali, čekali, ljutili se na nas (uglavnom onda kada je trebalo), hvalili nas i podučavali. Činili su to zajedno s nekolicinom instruktora, koji su nam bili od pomoći svaki put kada je trebalo pružiti ruku ili po ne znam koji puta pokazati kako se traži nesretni kontraazimut.

Predavanja isto ne smijemo zaboraviti: od urnebesnog „Kako je zeko ušao u rupu“ posvećenog svladavanju čvorova do živopisnog izlaganja legendarnog Željka Poljaka. Količina strpljenja koja je utkana u sve ovdje nabrojano i sada, dok ovo pišem, razvlači usne u osmijeh zahvalnosti.

U toplini planinarskog doma na Zavižanu, rumenu od treme i nekoliko gutljaja pive (za hrabrost), nakon ispita iz povijesti planinarstva, meteorologije i prve pomoći, Fundurulićka mi je, kao posljednje, servirala pitanje: „Što je za tebe velebitaški duh?“ „Daj me nemoj zezat“, pomislila sam, trokirajući na najjače. Promrmljala sam nešto o čekanju onih koji preferiraju sporiji tempo (mene), Dragecovoj rakiji kad ti je slabo i misliš da ne možeš dalje, vodi koju ti drago biće uvali u ruksak kad ostaneš bez tekućine, ali nisam uspjela uhvatiti onu nit koja je trebala raspetljati čvor ovog samo naizgled jednostavnog pitanja.

Danas se ona nešto jasnije nazire: velebitaški duh, po meni, poput duha iz svjetiljke iskače iz svake akcije ili geste koja za cilj ima dobrobit kolege s kojim planinariš i planine kojoj dolaziš u posjet. No još ću poraditi na odgovoru. U Velebitu, naime, kanim ostati.

A kada bih željela podijeliti neku svoju jedinstvenu spoznaju koju sam uspjela „ubrati“ na planinarskom školovanju, to bi prije svega bilo da je, bez obzira na sličnosti u geološkom, geografskom, klimatskom ili kakvom drugom smislu, svaka planina jedinstvena, osobita na neki svoj način, sazdana po mjeri nečega što upravo na njoj trebaš pronaći.

I uistinu, sa svake se planine vratiš malo drugačiji: nešto na njoj ostaviš (naravno, nikada smeće, to smo gradivo utvrdili), a nešto s nje poneseš. Na Sljemenu sam, primjerice, ostavila iluzije i pronašla prijateljicu. Na Kleku sam ostavila strah, a pronašla najljepši štap (ili granu, rekao bi Juraj). Na Risnjaku sam ostavila srce, a pronašla odluku da upisanu školicu, unatoč svim naporima, završim do kraja. Tamo negdje na strmini Lipe staze, usponu koji je slamao volju i lomio koljena, uz taktove poticajnih Edinih pjesmica, konačno sam pronašla sebe.

Čitajući izvještaj s prethodne planinarske škole, zaustavila sam se na Nejinu promišljanju: „Ono što je počelo kao planinarska školica, završilo je kao škola života.“ Učeći o važnosti snalaženja u prostoru, disciplini, strpljivosti i brojnim drugim vrlinama i vještinama, najvažnije je, čini se, bilo pronaći svoj unutarnji kompas, postaviti se na pravi put, usjeveriti samoga sebe. Onoga sebe kojeg ćemo voditi sa sobom kamo god se u budućnosti uspinjali.

Na kraju, ostaje zahvalnost na svemu što nam je ovom školicom darovano, žal za onim izletima koje smo morali propustiti i nada da će se druženja na planinama nastaviti i dalje. U velebitaškom duhu. Na putu uzbrdo. Na dobrom putu.

Izvještaj je napisala Dobrila Zvonarek