Nakon jednog vikenda pauze, visokogorski tečaj nastavlja dalje s izletima! Dogovoreno je da idemo na jednodnevni izlet na Storžič. Žana javlja da se nalazimo na parkiralištu blizu Mača u 6:30 ujutro (600 mnv). Tko kasni plaća cugu autu koji je prvi došao. Zlu ne trebalo, naš auto je krenuo dovoljno rano – Joža nas u 4 skuplja na dogovorenim lokacijama. Laganom vožnjom isprepliću se dremuckanje, priče o električnim autima, ubacivanje neke hrane pod zub.. i evo nas. Na parkingu jedan auto instruktora već čeka žrtvu :D pomno se prati svaki auto da vidimo tko kasni.
Napokon smo se skupili, spremili i oko 7 krenuli, nas 8 tečajaca i instruktori. Put nas vodi do doma na Kališču. Krećemo se kroz šumu, lagano se razdanjuje i već se vidi da će dan biti prekrasan, sunčan i da nas čekaju lijepi vidici. Uspon je pravi trening, svatko se suočava sa svojom kondicijom (ili nedostatkom iste ). Na početku nema snijega, povremeno se na nekim dijelovima puta javlja led (ništa nepremostivo), a tek u zadnjem dijelu puta naše gojzerice napokon dobivaju ono po što su zapravo došle. Sve se prolazi uz dobru volju i puni nas pozitivnom energijom. Usput se susrećemo sa Slovencima koji su odradili svoj jutarnji trening, već automatski, s osmjehom, odgovaraš: „Živjo, živjo“!
Do doma na Kališču (1534 mnv) stižemo i prije marke (skoro svi), i dok čekamo da se svi skupimo, pije se čaj, suši odjeća, oblači oprema za sljedeću etapu – uspon na sam vrh. Nakon polusatnog hoda po snježnom grebenskom putu stižemo do Bašeljskog sedla.
Tamo nam slijedi pravi visokogorski zadatak: izrada naveza. Žana nas dijeli po navezima, tako da svaki navez vodi barem 1 instruktor (prvi navez u kojem su Mario, Hrc i Matija vodi Alen; drugi vodi Žana (tečajci: Ana, Iva, Joža) i treći Tihana i Hesica s dva tečajca, Antom i Jurajem). Svaki navez uzima svoje uže, ajmo, traži sredinu, mjeri 6 metara jedna strana, 6 metara druga, uže nam je prekratko, ajmo ispočetka…još uvijek nismo baš najbrži i treba nam dosta vremena da se svi posložimo. Ali, kao što se kaže: repetitio est mater studiorum.
Prvi navez kreće prvi, nakon njega ostali. Moralnu podršku daju još dva instruktora, Martin i Dino, koji nisu navezani. Put do vrha vodi nas prvo strmim usponom sve do grebena Storžiča. Polako se navikavamo na hodanje u navezu, usklađujemo tempo, pratimo jedni druge. Kad navez zbog nečega stane, hvatamo priliku da se divimo pogledima i ispunimo pluća svježim alpskim zrakom. Put dalje vodi strmom južnom padinom koja zahtijeva našu punu koncentraciju. Usput susrećemo prijatelje Velebitaše koji su brzinski odradili uspon do vrha. Još malo hoda po grebenu, nekoliko detalja koje prolazimo bez većih problema (ali naučili smo da kaciga glavu čuva).
Podno vrha čeka nas prvi navez uz šalicu čaja, a mi se zadovoljno uspinjemo do zaleđenog križa na vrhu (2132 mnv). Sa svih strana pucaju prekrasni pogledi na Kamniške i Julijske Alpe, Triglav pa sve do Visokih tura. Stiže polako i zadnji navez, koji je ostao bez jednog člana (još jedna školica: nove gojze ne nosiš prvi puta bas na visokogorskom izletu).
Kratka pauza pa ponovno navezivanje (brži smo nego prvi put :)). Spust donosi nove izazove. Snijeg je malo popustio pa moramo više paziti, a i neki detalji se čine kompliciranijima. Zaključujemo da hodanje u navezu zahtjeva dosta strpljenja, koordinacije i uigranosti. Doživljaj je upotpunjen pogledom na paraglajdere koji lete okolo i krdo gamsova (gamsića) koje se spušta paralelno s nama, gracioznim pokretima.
Svi se sretno i sretni spuštamo do doma, zaključujemo da je izlet bio bas “taman” i već maštamo o idućim izletima i doživljajima koji nas sve još čekaju. Kod doma uživamo na popodnevnom suncu uz okrjepu i druženje (i zasluženo čašćenje prvog auta od strane zakašnjelih).
Uz zalazak sunca krećemo sa spuštanjem. Prvi dio puta još nosimo dereze, ipak su nogice preslabe za borbu sa zaleđenim dijelovima, još malo uživamo u snijegu, polako nas hvata mrak, te uz pokoje skraćivanje puta i noćno traženje marke dolazimo do auta oko 19h.
Prekrasan izlet!
Tekst napisala i fotografije dostavila: Iva Žulić
