Kakav danak neiskustvu. Jutros kada sam se probudio i osjetio zatezanje kože lica, znao sam da ću u zrcalu ugledati crvenu pandu. Međutim, najbolje da krenem od početka. Sve je počelo još u petak pred večer, kada smo se ja i posada moje Astre izmijenjena za jednog člana (Ante, Iva i Ivona, umjesto Ivane) uputili ka domu u Kamniškoj Bistrici. Ondje nas je čekala već okupljena vesela družina. Sveukupno se skupilo 11 tečajaca (što će reći, svi osim Juraja koji je izostao uslijed obiteljskih obaveza), voditeljica Žana, instruktori Alen, Trpa i Martin te troje polaznika zimske alpinističke škole. Ukupno 18 Velebitaša spremnih za lijepi vikend u visinama.

Večernje druženje u domu kao obično, niz šala i pošalica, najznačajnija je bila informacija da je Mario tog istog dana već napravio ozbiljnu visokogorsku inicijaciju na Mojstrovci, a instruktorski auto je dao prvi danak neiskustvu plaćanjem kazne u proračun susjedne nam dežele zbog slijepog slušanja navigacije.

Budilica u 4:30 je označila početak jednog dugog dana. Spremanje u domu, više-manje brzo doručkovanje i prebacivanje autima do podnožja uspona - donje stanice teretne žičare na otprilike 800 mnv. Tu smo uprtili teške ruksake sa svom opremom i potrepštinama za dva dana u brdu te planirano noćenje u zimskoj sobi na Cojzovoj koči (1795mnv) ili šatoru kraj iste (kako su neki planirali, a ispostavilo samo odvažni izveli). Uspon smo počeli pred samo svitanje, tako da nam čelenke gotovo i nisu trebale. Uspon je išao kroz Oslovski folc prvo suhom i djelomično zaleđenom stazom vijugavo i strmo kroz šumu. Nakon nekih pola sata smo došli do već poprilično ledene podloge i stavili dereze te nastavili uspon prema Kokerskom sedlu. Uspon je bio strm i pravi zimsko-visokogorski, pogotovo pred samo sedlo, gdje smo izašli oko 8:45. Manje-više svi smo došli u markiranom vremenu... uz ponekog pojedinca koji bi trebao poraditi na kondiciji. Vjetar na sedlu je bio popriličan i bio je prva naznaka događaja koji će uslijediti kasnije.

Nakon toga ulazak u zimsku sobu (valjda je zovu zimskom zato što je hladna) koja se nalazi sa donje strane doma. Kada smo se svi okupili, okrijepili, olakšali ruksake i spremili, nastavili smo sa usponom prema vrhu na Grintovec. Vjetar je bio poprilično jak, ali smo se bez problema popeli do Spodnjih Jama (dotle smo bili relativno zaklonjeni od vjetra, a i sam uspon nije strm, ima jedna manja prečnica koja nam nije stvarala problem). Na Jamama smo se okupili i krenuli dalje prema vrhu kroz Ovnov čer, gdje je uspon postao znatno strmiji, a i uputili smo se kroz jednu manju grapu te iskusili malo ozbiljniju strminu. Na izlazu iz te grapice vjetar je bio već prilično ozbiljan i vidilo se da ovo neće biti olaka šetnja. Prvi je krenuo Alen, a za njim troje, četvoro tečajaca još dok se ostatak navezivao. Kretanje je bilo prilično otežano i svako malo je trebalo zalijegati uslijed naleta vjetra. Nakon 300-tinjak metara vidjelo se da se ne može sigurno dalje i Alen obustavlja penjanje ka vrhu i svi se vraćamo nazad.

Prije toga smo vidjeli troje Slovenaca koji su odustali nekoliko desetaka metara prije nas, ali ipak , mi smo najsigurniji kad provjerimo sami. Dosegnuli smo nešto oko 2200mnv. Tu se dogodio drugi danak neiskustvu. Mariju je vjetar odnio kacigu sa glave. Meni je vjetar odnio rukavicu koju sam stavio na snijeg umjesto pod jaknu. Da , glupe greške koje koštaju opreme, novaca. Ali bolje ovdje, nego kad stvar bude još ozbiljnija. Na povratku nailazimo na ozlijeđenog jednog od ono troje Slovenaca koji su odustali nešto prije nas. Slovenac Vili. Kako mi imamo dvoje pripravnika HGSS-a u svojim redovima, oni preuzimaju stvar u svoje ruke. Dora i Frane imobiliziraju rame Slovencu, premotavaju mu glavu i rade sve što se može u tim uvjetima. Vili je više nego zadovoljan tretmanom, a, i kako se čini, nesvjestan svoje situacije. Ali itekako voljan posjetiti Makarsku kada bude u prilici tokom ljeta. Par naših, osim Dore i Frana, pomažu Viliju da siđe u navezu do doma.

Daljnje spuštanje neinvolviranih u pomoć Viliju do Doma prolazi bez većih poteškoća. Svi se okupljamo puno prije planiranog vremena i kao spremamo se raditi neke vježbe, ali lijepi sunčani dan i čekanje slovenskog GSS-a ubija volju za vježbama, i nama i instruktorima. Nakon sat i pol dolaze "Rešavalniki". Preuzimaju Vilija i vode ga na isti način na koji su ga Dora i Frane dopremili do doma. Oni ga odvode u nizinu. Vjetar ne dozvoljava pomoć helikoptera, mada smo mi malo iznenađeni kako spasioci nisu ponijeli bar akiju. Ali dobro, valjda tako to ide u GRZS.

Uglavnom, mi smo ponosni na naših dvoje pripravnika HGSS-a, a i Vili je više nego zadovoljan.
"Rešavalniki" su nam donijeli vijest da se prema kući kreće skupina od deset ljudi potrebnih smještaja a nas je već 18 tu i kapacitet sobe je odavno premašen. Da bi bili što dojmljiviji, sjedamo u sobu i kad dođe ekipa... ...nemaju što, mogu samo donijeti razumnu odluku i vratiti se u dolinu. Sutradan navečer smo ih sreli u domu u Kamniškoj Bistrici i bili su poprilično zadovoljni što su, umjesto u gužvanju s nama, poveli noć na tulumu u domu.

Odlučna ekipa šatoraša, Mario, Matija i ja sa predomišljanjem te tečajci ZAŠ-a Frane, Suzi i Vanja krećemo sa podizanjem dva šatora te gradnjom zida od snijega oko njih. U isto vrijeme ostatak ekipe se bavi topljenjem snijega za vodu, kuhanjem večera i rade sve kako bi se ugrijali, zagrijali sobu. štogod. Kada su šatori dignuti i utvrđeni cepinima, dolazi do prvih posustajanje. Matija uviđa da je njegov šator dobar za neko ljetno kampiranje na Lokrumu, ali baš i nije najbolji za vjetrovito Kokersko sedlo u veljači. Tako da donosi hrabru odluku i skuplja šator, jer jednostavno, ako nije u šatoru, nije siguran da će šator biti tu uopće. S tim se također i Mario mora složiti. Ubrzo nakon toga, Vanja uviđa situaciju i donosu hrabru odluku da mijenja smještaj iz šatora u sobu, što Mariju daje priliku da izvrši svoju misiju. Tako da dvoje hrabrih, Frane i Mario, ostaju na spavanju u šatoru. Kako je to bilo ne bih komentirao, jer to je nešto što svatko mora za sebe proživjeti. Svaka im čast što nama ostalima nisu oduzeli dva mjesta više na tijesnim ležajevima.

Zalazak sunca je predivan. Kako je bilo vedro cijeli dan, tako je vedro i kroz večer i kroz noć. Tu nastaju neke od najljepših slika. 

Spremanje na počinak, e to je teško objasniti. To je kao neka usporedba iz Biblije: kako debele krave stanu u mršave krave. Uglavnom, na dva kata, gornjem ženskom po dekretu voditeljice, uguralo se 7 djevojaka i Vanja (valjda zato što je mali ili mu i ime može proći pod žensko), a na donju policu uguralo se nas 6, poprilično stisnutih s obzirom da neki imaju gabarite za dvoje i pol. A po vokalnim sposobnostima kroz noć nadmašili smo i cijeli zbor. Još dvoje se smjestilo na dvije klupe. To je definitivno bio najkomforniji smještaj.

Buđenje je određeno za 7:00 te, ako uvjeti budu zadovoljavajući, idemo s ponovnim pokušajem uspona na vrh. Pogled s Kokerskog sedla na izlazak sunca je prekrasan. Čekajući izlazak na sedlu, nailazi jedan slovenski ranoranioc koji je pokušao na vrh, ali zbog vjetra je odustao. To nam ne ulijeva nadu da ćemo mi uspjeti u ponovnom pokušaju, ali kako bude, bit će. Vjetar huči oko nas, ali mi ipak krećemo sa ponovnim usponom na vrh negdje oko 8:20. Svi osim Marija, koji ne može jer je ostao bez kacige. Svi dolazimo do Spodnjih Jama. Vjetra ima, ali ne previše. Tu dio sporije i umornije ekipe odustaje od daljnjeg uspona te ostaju sa Žanom raditi vježbe. Ka vrhu kreće odlučna ekipa od 10 ljudi pod vodstvom Alena i Trpe. Martin kaska za nama, ali ne odustaje. Uspinjemo se do Ovnovog čera te vidimo da ima vjetra, ali ni približno koliko ga je bilo prethodnog dana. Radi sigurnosti, navezujemo se u tri naveza. Prvi navez čine Alen, Iva i Ana, drugi Frane, Franjo, Dora i Matija te treći Trpa, Ivona i ja na kraju. Uspinjemo se polako, ali sigurno. Meni osobno uspon je poprilično naporan, ali uspješno ga savladavam. Radimo manju pauzu na jednoj zaravni Strehe na otprilike 2350mnv, odakle u komadu idemo ka vrhu gdje je prvi navez prije nas došao petnaestak minuta ranije. Vrh Grintovca (2558mnv) je posječen jer se vrhovi ne osvajaju samo se posjećuju. Tu radimo skupnu fotografiju, koji selfie, ali zbog vjetra se ne zadržavamo dugo te odmah krećemo prema dole. U navezima idemo do Spodnih Jama i moram primijetiti da je spust znatno brži od uspona. Dok se spuštamo, srećemo i Martina koji je naknadno sam posjetio vrh.

Na Spodnjim Jamama nas čeka osunčana i odmorena ekipa koja je završila vježbe. Mi se veselo odvezujemo sa naveza i nevoljko krećemo s vježbama, ali što se mora, mora se odraditi da na budućim pohodima ne bismo plaćali još više i ozbiljnije danke neiskustvu. Žana i Alen nas vode. Svaka čast Žani na ustrajnosti i strpljivosti. Radimo sidrišta pomoću cepina ili dva, kako tko. Na ista sidrišta se potom spuštamo na absajl. To je više manje zabavno. Nakon toga idemo na zabavniji dio, a to je vježbanje zaustavljanja cepinom. Treba odraditi tri varijante. Spust na sjedečki, spust potrbuške na glavu, spust na glavu na leđima. Strmina je poprilično strma i najveći je problem tri puta se uspeti uz istu, a sam spust ide dobro i poprilično zabavno. Mada je to već poprilično kasno i snijeg je podosta otpustio pa se i ne razvijaju one prave spustaške brzine, ali vježba je uspješno završena. Svi smo zadovoljni, i mi i instruktori. Žana i Alen najviše.

Svi se okupljamo kod doma. Brza okrjepa, čišćenje zimske sobe, pakiranje ruksaka i spust prema dolje. Kako je uspon do Kokerskog sedla bio strm, tako je jednako i spust strm, s početka to ide sporo, ali ubrzo produžujemo korak. Na spustu prolazimo jedan slovenski par koji se šeće sa psom u tenisicama po ledu. To izgleda poprilično trapavo pa pomažemo nepromišljenima na jednom strmijem djelu. Spust nešto kraće traje od uspona, mada subjektivno gledano se čini da je tri puta duži, jer nikako da dođemo iz zone leda prvo, a kad i to uspijemo, nikako da dođemo do auta. Kod auta brzo potrpavanje i naguravanje stvari u aute. Ne znam kako je sve lijepo stalo kad smo se tovarili u Zagrebu, a sad se vrata jedva daju zatvoriti. Ali to je nešto slično kao i kod pakiranja ruksaka. Za kratko vrijeme nalazimo se po dogovoru u domu u Kamniškoj Bistrici. Tu slijedi okrjepa uz gobove i goveđe juhe, kobase, štrukle,gulaše, koju zasluženu pivicu za nevozače i kavicu za vozače. Dijelimo dojmove na jedan lijepi vikend u brdu te na niz danaka koje smo platili i još više lijepih iskustava koje smo stekli. Povratak u Zagreb prolazi u uspavanoj atmosferi.

Sad kad vidim crveni odraz u zrcalu sve u svemu mislim "pa i nije to tako skup danak neiskustvu". Puno iskustva za malu cijenu.

Hvala Žani i ostalim instruktorima što su nam osigurali jedan lijepi iskustveni vikend u visokom brdu.

Joža

Izvještaj pisao: Josip Lovre

Slike ustupili: Vanja Šiljak i Alen Kosmat