Nakon otkazanog izleta na Zavižan vikend prije, zbog vremenskih neprilika otpao je i izlet na Krk, a kao alternativa organiziran je izlet na Baške Oštarije – granicu između srednjeg i južnog Velebita.

Dan prvi – subota, 11. svibnja 2019.

Nešto iza 7 sati ujutro 11. svibnja 2019. godine Gospodnje, školarci punih ruksaka, ogromne volje i želje za upijanjem novih planinskih vidika (i upalom mišića u ponedjeljak), ostavili su magloviti Zagreb iza sebe i uputili se, put Velebita, u još jednu (kulinarsko-edukativnu) planinarsku avanturu.

Nakon kratke stanke u Gospiću, gdje smo se putevima HGSS-a uputili u lokalni Lidl, dodatno napunili ruksake/ prtljažnik autobusa, riješili pokoji tekući i sladoledni problem, te u tren oka tj. prije no što kažeš „Prva pomoć je na akciji od četvrtka u Lidlu“, stigli do planinarske kuće „Vila Velebita“. Tamo nas je dočekala kućepaziteljica Dijana, usmjerila prema garaži, gdje smo brzinski ostavili višak stvari iz ruksaka i bili spremni za pokret.

Sastaje se izvidnica, vade se kompasi, usjeveruje karta i određuje smjer puta. Uzvik: „Idemoooo!“ označuje konačni pokret. „Odmah, sad!“ Neki su se prepali, neki nasmijali, no skupina je zadržala dobar duh i jaku volju prije napuštanja „Vile Velebita“.

Krenuli smo cestom D25 u smjeru jugoistoka prema prvoj marki puta br. 20koji nas vodi na vrh Veliki Sadikovac. Ulaz u stazu je nasuprot dvije trošne kućice izgrađenima u ličko-gorskom stilu. Koračamo prohodnim šumskim putem, blagoga uspona, ali taman da nas izmori i da krene pokoja kaplja znoja.

Izvidnica (tehnički termin za školarce koji vode grupu i koji posjeduju sve korisne informacije o ciljanom putu planinara-školaraca namjernika) je čvrsto bacala oči na marke, kako ne bismo zalutali, i u tili čas smo se našli u podnožju vrha, gdje nas je čekao konačni uspon i nagrada pogledom s vrha Velikog Sadikovca.

Grabili smo stijene na sve četiri, dok je graničarska ovčarka Ruby izlijetala pred svoje krdo školaraca pritom istovremeno olakšavajući i otežavajući uspon, te nam je pokazala koliko bi energije svaki planinar-školarac mogao imati, istu energiju utrošiti i svejedno biti odmoreno sretan nakon uspona (s jezikom do poda). Popeli smo se na greben, na visinu od cca 1260 metara, dok smo uz kraću pauzu, radi zbijanja redova, pričekali ostatak školaraca i krenuli prema koti Velikog Sadikovca od 1286 mnv. Neposredno prije uspona smo naišli na lako vidljivu kršku jamu s lijeve strane, pozdravili se s planinarima planinarskog društva „Matica“ te u nepunih 5 minuta zaposjeli svoje pozicije na vrhu Velikog Sadikovca.

Brže bolje su se izvadili sendviči, orašasti plodovi, te ostale slane i slatke delicije i naravno tekućine. Neki od nas su jeli, drugi legli, pridrijemali, uživali u pogledu, no u svakom slučaju nas je krasio duh zajedništva na tim visinama. S jedne strane pucao je pogled na predivnu zelenu Liku, dok se s druge strane plavo more i nebo spajalona horizontu. Zaokružili smo boravak jednom zajedničkom fotografijom na vrhu, kako bismo u konačnici uspješno skupili lajkove i ostala odobravanja korisnika društvenih mreža.

Krenuli smo saspuštanjem po stazi br. 19 u smjeru sjever-sjeverozapada, prolazeći kraj Manjeg vrha (predivna stjenovita padina vidljiva sa sjeverne strane), kroz šumu i krške reljefne oblike (udoline s raslinjem opijajućega izgleda) te smo se skupilina proplanku gdje počinje Sladovača (mala krška visoravan s grmljem i niskim raslinjem). Ovdje su nam instruktori obznanili da ćemo ostatak puta do Kubusa nastaviti samostalno, te smo morali odrediti azimut kretanja služeći se kompasom i kartom.

Dobili smo razne vrijednosti azimuta pa smopravilom zlatnog reza našli optimalnu vrijednost i slijedili azimut od, ugrubo, 320 stupnjeva. Iako smo našli azimut, ziheraški smo se kretali markiranom stazom i već tada smo naslutili veliku prijevaru od naših voditelja i instruktora, u smislu da znaju neku kraću stazu, prečicu kojom će brže od munje stići na našu rendez-vous lokaciju – Kubus (tj. znaju koristiti azimut i kretati se popreko).

Azimut i školarci su ostali sami. Ponos koji smo osjetili što su nam voditelji i instruktori povjerili naše živote u naše ruke je bio nemjerljiv, neizrecivo neopisiv, neprikladan za slikanje, ali odlično odmjeren za muzičku pratnju ove situacije, kao u nekom trileru ili drami uz muzičke note neizvjesnosti, koje su se rojile u našim glavama, u tišini (primjerice: Survivor – Eye of the Tiger, Def Leppard – Pour some Sugar on me, Đuka Čaić – Hrvatine, The Verve – Bitter Sweet Symphony), a neke i naglas (uspješnice poput – Ginem, Neka mi ne svane etc.).

Uspjeli smo – došli smo do Jelarja na visini od 1173 mnv, gdje nas je dočekao dio instruktora (aka – iskusnjare planinarske). U opuštenim pozama, razgaljena su nas srca pozdravili na vrhu Jelarja, pritom se okrjepljujući kontinentalnim pićima poznatoga sadržaja i nepoznatoga učinka.

Nastavljamo dalje stazom br. 5 te, povremeno provjeravajući i korigirajući azimut, sigurno koračamo prema Kubusu – ljudskoj tvorevini na 928 nmv. Sad smo već polovično iskusni planinari – to se osjeća – azimut nas prati, ali nitko ne iznosi sve te osjećaje i misli o našem novom iskustvu. Rastemo u tišini i od sreće plačemo na suho (aka bez suza, a sretni). Nakratko smo zastali na vrhu Debela Kosa na 972 mnv. Tamo prijeko negdje sjeverno od Debele kose je i vrh Tanka kosa. Poznato je da planinari vole deblje stvari pa nismo ni razmatrali opciju da posjetimo Tanku kosu.

Stigli smo do Kubusa. Kubus je iznimno dosadna, glomazna i hvalevrijedna kocka stijene (kubus = kocka, jelte?), postavljena na 4 kamene kugle, a razlog zašto je ta kocka tamo je velikoj većini ostao nepoznat sve do korištenja google pretraživača prilikom pisanja ovog izvješća. Dakle, Kubus je spomenik u spomen gradnji ceste od Gospića do Karlobaga oko 1846. godine, kad je naš kralj i imperator Ferdinand I. austrijski htio žiteljima ovoga kraja pokazati da prohodnost kraja ovisi o smionosti, radu, znoju i suzama graditelja ceste. Vječna im slava i hvala zbog toga.

Kubus se nalazi uz glavnu cestu koja vodi do Baških Oštarija, prekoputa koje se izdiže vrh Basača na 1089 mnv., na koju se penjetek pokoji školarac dok većina kreće put kući, natrag u „Vilu Velebita“ gdje se nakon planinskih vrhunaca kreće u osvajanje onih kulinarskih, koji bi zadovoljili i najizbirljive gurmane.

Ovdje počinje pravljenje večere i zahvaljujući školarcima s velikim umijećem kuhanja, pripremajanjetines bižima (= grašak). Hvala Marini i timu što su razveselili naše nepce, te Željku i Teni koji su pravili palačinke do kasno u noć (vjerojatno su oborili rekord u količini napravljenih palačinka).

Prije večere voditelji nam pripremaju još jedno iznenađenje – predstavljaju službene majice proljetne školice na svekoliko oduševljenje razgaljenih školaraca. Školarci punih srca i želuca nastavljaju slavlje do sitnih noćnih sati. Pola školice je odrađeno!

Dan drugi – nedjelja, 12. svibnja 2019.

Razumno očekivano zahvaljujući vremenskoj prognozi – nedjelja nas je dočekala kišom, na koju smo bili unaprijed spremni, te smo prijepodne iskoristili za vježbanje čvorova, snalaženja na kartama i vježbe iz prve pomoći, uz tamanjenje ostataka inih namaza predviđenih za palačinke.

S kišom smo napustili kuću i našu kućepaziteljicu Dijanu, višestruko joj zahvalivšina dočeku, smještaju, strpljivosti te smo u znak zahvale nacijepali novu rundu drva, kako bi se svi putnici namjernici mogli ogrijati uz logorsku vatru u natkrivenom kaminu kuće „Vile Velebita“. Ostaje samo pusta tlapnja o tome koliko je i kakvih priča ostalo zarobljeno ispred tog kamina. Posljednji naklon i pozdrav svim putnicima namjernicima smo ostavili ispred kuće te smo se autobusom uputili prema pećinskom parku Grabovača kraj Perušića, s ciljem ulaska u špilju Samograd.

Špilja Samograd se nalazi na brdu Grabovača, te se u nju ulazi kroz ponikvu, s uređenim stepeništem. Prije skupljanja kodulaza u špilju Samograd, pogledali smo spoj ljudske inovativnosti spojene s energijom vjetra, odnosno konkurenciju zadarskim morskim orguljama. Orgulje su toliko zanimljive da smo morali pustiti koju pjesmicu na prijenosnom zvučniku. Nevezano za to – predlažemo putniku namjerniku da posjeti i te šumske orgulje, uz minimalno zadržavanje kraj istih.

Na ulazu u špilju – vodič nam ukratko objašnjava što nas očekuje. Kiša lije, umor raste. Ulazimo u špilju. Svodovi špilje bi posramili Notre Dame, Kölnsku katedralu, Gaudijevo remek djelo u Barceloni. Nema te katedrale koja može ljepotom nadvisiti (op.a.: nije tipfeler) ličke podzemne svodove. Čitatelju, drž' se ti naše Like i domovine svoje.

Špilja se sastoji od 5 dvorana. Peta je zatrpana. Zrak u špilji, ohlađen na 8 stupnjeva Celsiusa, nam ulazi u nosnice, pritom obogaćen s puno špiljskih negativnih iona, divimo se svjetlucavosti minerala koje je majka priroda odlučila ugraditi u sige, stalaktite, stalagmite i stalagmate (stalaktit i stalagmit spojeni u stup). 1832. godine, kad su radnici Austrijskog Carstva (preteča naše neprežaljene Austro-Ugarske Monarhije) uklesali svoje imena, je godina koju smo vidjeli upisanu na jednom bucmastom i vlažnom stalagmitu kraj imena tih radnika koji su mukotrpno rukom isklesali stepenice koje vode kroz špilju. Vječna im hvala i slava.

Podijeljeni u grupe, obišli smo špilju kroz cca 45 minuta, izašli, osjetili mokru toplinu pri izlasku iz špilje (temperaturno iznenađenje) te se uputili prema autobusu. Šišmiše nismo vidjeli, kao ni špiljske sove (nije šala, stvarno sove nastanjuju špilju); predivna bića su obično sramežljiva pa tako i ove dvije vrste. Možda se sretnemo nekom drugom prilikom. Do sljedeće avanture!

P.S. u špilji je sve mokro. Mnogo mokro, ali grip je iznenađujuće dobar, no svakako se preporuča paziti na korak i sigurnost glave.

Eto, toliko od poluiskusnih školaraca PDS „Velebit“. Autori: Ines, Darija, Laura, Marin i Davor.