Dinara, Vrh Hrvatske, za većinu školaraca jedno daleko i mitsko mjesto koje nikad nisu posjetili, cilj je za koji se isplati potruditi. Mi smo krenuli iz Zagreba u 6 ujutro s autobusom ispunjenim do vrha i spremni na novi izazov. Nakon višesatne vožnje stigli smo u Knin, zaseok Guge, gdje smo se podijelili u 4 grupe, svaka opremljena barem jednim članom izvidnice i instruktorom. Nakon kratkog odmora krenuli smo, grupa za grupom, na put prema vojnom poligonu podno Badnja.

Sunce nas je počastilo vrućinom i ljetnim ugođajem koji nas je pratio kroz šumski dio puta. Bilo je to dobro zagrijavanje za sve ostalo što nas je dočekalo. Nakon šume, izbili smo na makadam kojim smo išli dijelom puta tražeći markacije koje pokazuju gdje se možemo vratiti natrag u šumu. Najednom, priključio nam se četveronožni prijatelj koji nas je pratio do kraja dana. Možda je mislio da smo se izgubili ili da nas treba braniti od vukova, ali s obzirom na druželjubivost i dobroćudnost dobro je predstavio stanovništvo Dinare.

Prečacem kroz kamenjar i šikaru popeli smo dobru visinu i približili se točki okupljanja grupa na vojnom poligonu. U jednom trenutku otvorila se fantastična vizura prema vrhu Sinjalu preko Suvog polja. Gledaš lijevo čahure metaka, gledaš desno valjda krateri od bazuka, a ravno ispred u daljini naziru se smeđi i zeleni tenkovi. Stigli smo! Obavezno slikanje ispred, iza i na prastarim tenkovima popratilo je pauzu za ručak i skupljanje svih grupa. Neki su potegli i malo dalje i istražili tenk malo novijeg datuma.

Nažalost, nismo ga mogli provozati, ali istražili jesmo sve kabine uz obavezno naslikavanje. Oblaci su se počeli skupljati, ali to nije omelo dobro raspoloženje. Nakon odrađene pauze, ponovno podjela u grupe i uspon na Badanj (1281 m). Vrh iznad Suvog polja djeluje kao mlađi brat viših vrhova u okolici, ali opet bilo je potrebno pronaći pravi put gore s obzirom na to da se izdiže prilično strmo. Svaka grupa traži svoj smjer, određuje azimute i kreće.

Neki s lijeve, drugi s desne strane, ali na koncu svi smo sretno došli na vrh gdje nas je Dinara odlučila nagraditi kišom da se ohladimo od svog tog sunca. Lagana kiša nas je ispratila do planinarske kuće Brezovac na samom rubu šume koja se prostire na sjevero-zapadnim obroncima Dinare. Stigli smo oko sedam navečer, a Dinara nas je odlučila počastiti i zalaskom sunca kroz sad djelomično vedro nebo. Dočekali su nas ljubazni domari koji su već pripremali večeru, grah i kobasice, te kolege iz planinarskih društava Planinorci i Kapela.

Umorni i mokri prostrli smo kabanice da se osuše, zauzeli u spavaoni svak svoj krevet i spustili se na druženje. Dok su se neki zavukli pod deke da odmore prije večere, većina se okupila na terasi ili istražila zanimljivu okolinu Brezovca, koju osim visoke stare šume krase i zanimljive skulpture krša okićene mahovinom. Nije prošlo dugo i domari su nas pozvali u kuhinju gdje smo slistili zasluženu večeru. No, druženju nije bio kraj, jer su instruktori imali par iznenađenja za nas. Prvo, naša najdraža aktivnost: vježbanje čvorova! Drugo iznenađenje bio je kviz znanja, ujedno i priprema za ispit idućeg vikenda.

Podijelili smo se u grupe po četri do pet školaraca, smišljajući maštovita imena za svaku grupu. Kviz se odigrao u dvije runde, sa intermezzom glazbenog kviza gdje nas je na gitari zabavljao instruktor Miro. Pobjednici kviza bili su mješovita grupa “Šugomani”, kojima se priključila i članica PD Kapela. Većina se otišla naspavati i skupiti energiju za sutrašnji uspon, a neki su uz pjesmu i gitaru uživali još par sati.

Nedjeljno jutarnje spavanje i izležavanje prekinuo je Jožin gromoglasan glas: „Ajmo, buđenje!“. Po zapovijedi svi planinari iskaču iz kreveta i ubrzano kreću s jutarnjim ritualima. Nekima je to pranje zubi, drugima doručak uz jutarnju kavu, a nekima pokoji gutljaj rakije.

Zbog najavljene kiše, uslijedilo je ubrzano pakiranje ruksaka i pospremanje spavaonice kako bi što prije krenuli s usponom na najviši vrh Hrvatske- Sinjal. Izvidnica uz pokojeg pridruženog člana vodi grupu planinara markiranim putem koji u početku prolazi makadamom kroz šumu, preko pašnjaka, te se doima kao lagana i bezbolna šetnjica.

No, da ne bi sve bilo tako jednostavno, završni uspon vodi preko strmih i skliskih stijena, gdje Dinara pokazuje sve svoje čari. Iza svakog zavoja i sa svakim novim korakom prezentira sve ljepše i ljepše poglede na dalmatinsku zagoru. Naravno, uz takvu pozadinu „palo“ je mnogo profilnih i panoramskih fotografija.

Vrhunac toga je na najvišem vrhu Hrvatske ili, kako bi Tonća rekla, najvišem šanku Hrvatske. Tamo smo svi neprestano fotografirali, malo Hrvatsku, malo BIH stranu, pa malo na vršku s geodetskim stupom, pa malo na vršku s križem. Na kraju smo izlet obilježili jednom zajedničkom fotografijom uz natpis „Dinara“.

Za spust dugačak desetak kilometara imali smo dvije opcije, stazom preko visoravni Martinove košare, te novu markiranu stazu preko grebena i skloništa Drago Grubać, koja se kasnije spaja sa prvom stazom iznad izvora prije spusta kroz šumu prema utvrdi Glavaš. Izabrali smo stazu preko grebena, iako nije bila ucrtana na našim kartama, jer su nam se unatoč tmurnom vremenu i laganoj kišici pružali predivni vidici na vrlički i kninski kraj.

Poput zmije smo se razvukli i koračali kroz gustu klekovinu, dok nas uska staza nije dovela na prostrane livade i kamenjar iznad strmih litica koje se strmoglavo spuštaju prema Suhopolju u podnožju Dinare. Umjerenim tempom smo nastavili svoj spust znajući da imamo još mnogo kilometara pred nama, ali Dinara bi nas iza svakog brda nagradila novim vidicima.

Nakon sat vremena hoda po laganoj kiši napravili smo pauzu iznad strmog kanjona koji se spušta do stijene Samograd. Mnogi su se oprezno smjestili na rub litice kako bi uhvatili savršen kadar impresivnih kamenih zidova i sipara. Nedugo zatim, dolazimo do najvišeg planinarskog objekta u Republici Hrvatskoj, planinarskog skloništa Drago Grubać (1645 m) u zavjetrini iznad same stijene Ošjaka.

Kratka pauza, hrana, slikanje i nastavljamo sad već naporni spust prema utvrdi i skloništu Glavaš gdje će nas čekati autobus. Nagib terena se povećava kako krivudamo prema raskrižju gdje se naša staza spaja sa starom stazom preko Martinovih košara. Kad smo napokon došli do raskrižja opet susrećemo kolege iz drugih planinarskih društava koji odmaraju na izvoru ispod samog raskrižja.

Nakon sat vremena spusta prolazimo kraj stare utvrde Glavaš, skloništa Glavaš, te se spuštamo dalje niz cestu do autobusa koji već čeka. Po povratku prolazimo ispod te veličanstvene planine, umornim pogledima prateći njene obrise, tražeći osvojene vrhove i s nevjericom gledajući što smo sve prohodali u ta dva dana. Pozdravljamo Dinaru dok je guta sumrak, do idućeg susreta! Izvještaj napisao Brke!