Košuta (SLO) – Veliki Vrh - (1 i 2.6.2019). Izvještaj napisala Petra!

U subotu ujutro zaputili smo se prema našoj predzadnjoj destinaciji proljetne Velebit školice, prema Karavankama - planinskom masivu između Slovenije i Austrije, koji je dugačak 120 kilometara i najduži je masiv u Europi.

Naše odredište na Karavankama je planina Košuta koja ima greben dužine 10 km i najduži je greben u slovenskim planinama. Kada smo slagali plan izleta onda smo za naslovnu fotografiju grupe stavili nježnu, krhu i slatku životnju košutu, no u pripremama za izlet smo shvatili da planina Košuta nije ni nježna, ni krhka, ni slatka.

Upravo suprotno, čekala nas je ogromna, masivna, široka, snijegom prekrivena moćna planina. Ono što je ovaj izlet činilo drugačijim od drugih je najavljeno polaganje ispita za školicu; “Konačno ću postati profesionalni planinari“ - školarci su naivno pomislili. Tako je od ranog jutra u busu vladala pomalo štreberska atmosfera. Dijelili su se besplatni savjeti kako složiti čvorove, papiri s pitanjima iz hitne pomoći letjeli su posvuda, a na glas se moglo čuti ponavljanje najvrijednijih učenika.

Grupa se najviše zadržavala na pitanjima iz opće kulture, kao što su: „Koliko su najviše planine u svijetu uistinu visoke“ ili „Koliko je Stipe Božić vrhova osvojio“. Dok su se školarci preznojavali, instruktori su veselo čakulali i dijelili mudrosti iz planinarskih čarapa. Trikovima i dosjetkama naučili smo neka imena i pojmove iz opće kulture planinarstva: npr. McKinley je marka sportske opreme, ali i označava ime najvišeg vrha Sjeverne Amerike.

I tako, učilo se i mučilo da smo skoro i zaboravili da je osvajanje još jedne planine pred nama. Kada smo se počeli približavati Trbovlju, mjestu koje se smjestilo ispod obronaka Košute, cesta je postajala sve uža, planine sve više, a bus sve „širi“. Naime, najteže nam je bilo naći parking za naš ogromni, moderni bus iz budućnosti (tkz. sisački spejs šatl).

Kada smo se sparikirali i spakirali za put shvatili smo da ćemo taj dan možda stići samo do Doma na Kofcahu(1488m), mjesto gdje ćemo i prespavati. Izgledno je bilo da ćemo osvajanje Velikog Vrha (na 2088m) ostaviti za nedjelju. No, bio je lijep i sunčan dan (iako je Neno Belan ostao u Zagrebu) i odlučili smo da ćemo krenuti hodati, pa kad stignemo - stigli smo.

Najbolja izvidnica odabrala je malo strmiji put kroz šumu, a što smo se više penjali time je krajolik postajao bajkovitiji. Iza svakog proplanka skrivao se još jedan ljepši. Na ruti su nas gromoglasnom zvonjavom pozdravile alpske kravice, a neki tvrde da su vidjeli i šumske vile. Pitanje je kome više danas možeš vjerovati ☺ Laganim korakom stigli smo u Dom na Kofcahu, a pred nama su se otvorili planinski masivi prekriveni snijegom, između ostalih i vrh Triglava.

Naš planinarski dom nudio je najfinije delicije tamošnjega kraja, naručivali su se štrukli preliveni čokoladom i višnjama, jota, ričeti (slatko i slano), a kao i uvijek neki su se odmah po dolasku na vrh okrijepili osvježavajućim pićima☺ Instruktori su najavili da ispit kreće oko pola 7 tako da su se školarci opet bacili na ponavljanje.

Kako kaže ona poslovica, „Očekuj najgore, nadaj se najboljem“ – Jel tako? Tako je i nama otprilike bilo na ispitu, ljudi su prolazili orijentaciju i čvorove (od čega se strepilo), a padali su na, vidi vraga „Organizaciji izleta“. Strogi i pravedni Borna nikome nije progledao kroz prste☺ Neki su prošli sve ispite, a neke je čekao popravni u Zagrebu.

No, to školarce nije obeshrabrilo u zabavi. Nakon ispita, preskakale su se zamke i feštalo se do kasno u noć. Ranom zorom - oko 8h ujutro☺ probudili smo se nadobudni i nabrijani za novi dan i vrh. Čekao nas je Veliki Vrh i vatreno planinsko krštenje (to je ono kada te intruktorice spenkaju po guzici jer si se uspeo iznad 2000metara☺)

Neki su se veselili više, a neki manje. No, jedno je sigurno,uzbuđenje je ponovno raslo. Naime, slovenski domaćini su nas upozorili da se pri penjanju na vrh pazimo snijega i proklizavanja, iako cijenimo njihovu brigu, pitamo se gdje su oni bili kad se Stipe Božić popeo na Mont Everest? ☺

Nakon 20 minuta hoda prema Velikom Vrhu počelo je prvo grudanje i sanjkanje, neki su jeli snijeg, neki su ga pili (bilo je i onih koji su ga lizali☺ i svi do jednoga su preživjeli. Bilo je i nešto „opasnijih“ dijelova (ferata ili dvije), ali uz pravu navigaciju naših instruktora, sve je prošlo u najboljem redu.

Što smo bili više, oko nas je bilo više bijelih oblaka koji su izgledali kao grumeni šlaga i vate zaljepljeni na modrom papiru. Vrijeme je bilo savršeno, pogled je bio beskrajan, misli su nam se gubile u širinama pogleda, preostalo jee samo prepustiti se trenutku i uživati u krajoliku. S vrha se vidjelo i Bledsko jezero te još stotine puteljaka, vrhića, livadica i drveća.

Po povratku smo zapjevali standardni repertoar planinarskih pjesmica i s noge na nogu dohopsali do doma. Tamo smo jedva preživjeli spenkanje tj. Inicijaciju i umorni ali zadovoljni se vratili u naš spejs šatl. Konačno smo postali profesionalni planinari? :=), a još jedna divna planinarska avantura bila je iza nas.