Nakon dugog vremenskog perioda bez izleta, u iščekivanju izleta, provjeravanju prognoza, pitanja da li će kiša, snijeg za vikend ili neće, napokon je došao i taj dan, ta-da…… mail od Žane! Odluka je donešena, dogovoren je kondicijski izlet u Sloveniju na Rombon (2208 m) kao priprema za nadolazeću Austriju, okupljanje u subotu navečer u Mihovom Domu na Vršiču, kod ljubaznog i uvijek raspoloženog Vojka.
Dio vesele ekipice Ana, Mario, Juraj, gospodin Leopard 😊 i moja malenkost krećemo u subotu ujutro iz Zagreba. Moja malenkost bila je zadužena za skupljanje ekipice po Zagrebu, bilo je pravo umijeće ugurati sve stvari i ljude u mali auto i doći do Juraja... hahhahh, a za to vrijeme je Juraj pripremao i servirao doručak. Juraj još jednom hvala u ime svih nas što si nas tako lijepo ugostio. Polako krećemo prema
Mojstrani, gdje smo penjali plavu i crvenu feratu Mojstrana. Crvena ima par detalja koji su malo zahtijevniji ali sve u svemu jako lijepo i preporučam. Nakon ferate mora se malo odmoriti i popiti nešto, da čovjek ne dehidrira i tako je ekipica postajala sve veselija i veselija 😊 😊 A ostatak priče ćemo zadržati za sebe…hahahahah.
U nedjelju ujutro buđenje u 06.00 sati, nakon doručka, kavice, sjedamo u aute i krećemo preko Vršiča, putem Bovca prema Predelu do tvrđave Kluže gdje smo parkirali. Na samom početku staze prolazimo kroz vojni tunel, te nakon pola sata hoda dolazimo do vojne utvrde Ford Herman, nastavljamo put kroz šumu koji nam pri izlasku pruža prekrasan pogled na Bovšku kotlinu.
Prolazimo kroz ruševine vojne utvrde do vrha Rombona te na samom vrhu Rombona nailazimo na snijeg, no nije bilo nikakve potrebe za stavljanje dereza.
Do vrha dolazimo za cca 4.30 h, nakon naslikavanja, klopice te veličanstvenog pogleda kreće spuštanje, te se vraćamo do automobila oko 16.00 h. Nakon utrpavanja stvari u auto krećemo prema Logu pod Mangartom mjestu gdje smo sjeli da skupimo dojmove, te se vraćamo kroz Italiju preko Kranjske Gore gdje smo pojeli Bledske kremšnite (obavezno probati…njami) prema Zagrebu. Obzirom na sunce koje nas je pratilo pola puta od izlaska iz šume do samog vrha te visokogorske gojzerica na nogama neki su platili danak u pogledu žuljeva na nogama. Ali sve to je manje bitno uz super ekipu i ono što ti veličanstvena planina vrijedna divljenja nudi, osjećaj slobode, mir. Unatoč fizičkom naporu, umoru, hodaš zadovoljan s osmijehom na licu.
Super izlet, super ekipa! Juhuhuuu!
Pozdrav 😊
Izvještaj napisala: polaznica tečaja Marina Rogina
Fotografije ustupila: Žana Papić
