15 veličanstvenih (Darija, Ema, Pavle i Ana, Iva i Ivan, Gabrijela, Petra, Robi M. i Robi L., Goran, Marina R., Marko, Vjeran i Ivana) našlo se u Cugu na kavi kako bi krenuli na još jedan, zadnji izlet planinarske škole. Uputili smo se prema Sitnom Gornjem uz stanku na Macoli uz jelo, piće i masaže.

Sitno Gornje (575m) planinsko je selo na južnim obroncima Mosora udaljeno 21 km od Splita. U Sitnom nas je dočekao lokalac Luka Negunč, s osmijehom od uha do uha spreman za uspon. Krenuli smo hrabro prema domu po najjačem zvizdanu, skrivali se povremeno pod pokoje drvo (koje su požari poštedili), a u međuvremenu gušćali ki gušćerice. Luka Negunč je ad-hoc imenovan za izvidničara, u čemu ga je svesrdno potpomogla kolegica Petra Špreh-Provalija. Ubrzo su za dobrobit grupe oboje smijenjeni sa svojih dužnosti, iako ostaju cijeli izlet u formi savjetnika.

I tako, malo-pomalo kamenjarima ukrašenih cvijećem i šarama poskoka stigosmo do doma Umberto Girometta. Friško obnovljen, dom je velik, domaćini gostoljubivi, a hladovina pred domom (sa stolovima i klupicama) nam sjeda kao budali pleska. Odlučujemo pričekati da popusti najgora vrućina i sparina, malo se rashladiti i osvježiti, a naš dragi Luka Negunč vadi soparnik koji je pripremila njegova mama. Hvala Lukinoj mami!

Kad je prošla fjaka, a sunce se spustilo nešto niže, krenuli smo prema Vickovom stupu. Mosor nas je dočekao raširenih ruku. Proljeće kao da se ovdje tek probudio. Cvijeće cvate, bilje svih mogućih vrsta i oblika, gušteri trče, bube zuje, zmije se sunčaju… Proljeće!

Stranice hpsa o Vickovom stupu kažu: Planinarsko sklonište Vickov stup metalni je deseterokutni stup promjera dva metra, sličan Aljaževu stupu na vrhu Triglava. Unutar stupa je klupa za odmor i upisna knjiga. Podigli su ga djelatnici splitskog brodogradilišta, a danas o njemu brinu članovi PK Split. Iako nije na najvišem vrhu, od njega se na sve strane širi pregledan vidik.

I stvarno na Vickovom stupu pogled puca na sve strane, a oko Stupa bube i bubice. Izgleda da su one imale neki pohod baš toga dana, pa su nakon strmog uspona odlučile malo odmoriti u zaklonu stupa… Mi nastavljamo dalje prema vrhu Kabal koji je sa svojom visinom od 1339m najviši vrh Mosora. Od Vickovog stupa prema Kablu vodi meni najljepši dio puta, staza po grebenu, malo stijene, malo cvijeće, misaoni razgovori o smislu života i pogled koji puca svim smjerovima, na razne vrhove, vrhiće, otoke i more… Ovdje su kolegice Petra Špreh-Provalija i Gabrijela Dijestaza vodile živopisne rasprave na začelju kolone, pod budnim okom kolege Marka Metlasana.

Gledam ja moje drage školarce (diplomirane i nediplomirane) kako se spretno snalaze po stijenama, gledam vidike i moja draga brda i plavetnilo, a srce puno, da je bilo punije puklo bi… Sa Velikog kabla lijepo se vidi cijeli greben koji smo prošli, vidi se Vickov stup odakle smo došli. Čini se daleko, ali meni se čini i da smo ga za čas preletjeli. Na Velikom Kablu ručak i kratka siesta. Slikanje individualno, u grupama, selfiji i na kraju slikanje sa dolaskom doma prije mraka.

Kako smo bili dosta ležerni sa vremenom kretanja i tempom (ipak je trebalo malo komentirat bivše… poznanike), na spustu nam se spustio i mrak. Upalili smo lampice i tako, pomalo i uz povremene piruete i propade spustili se na dom. Na domu nas je domar Špiro smjestio u sobe (premalo mista u ženskoj sobi pa smo se morali razdvojiti) i poslužio nam fine Biži s janjetinom.

Večer počinje sa političkim raspravama. Čudno kako smo osam izleta prošli bez riječi o politici, a čim smo u Dalmaciju došli odmah teške teme. Valjda je po vrućini opuštajuće grintat! Uglavnom, nismo se dugo zadržali na tome. Počelo se pričati o spizi, običajima dalmatinskih baba i paškoj čipci. Čudnovatim putevima anagrama dolazimo u konačnici do važnih tema- tko s kim? Kad? Kako? Tko je to skužio? Ček.. ček...

U nedjelju smo se ležerno budili, jer nam je tek u 11 bila predviđena Gss vježba. Za odličnu jutarnju zakusku pobrinuo se kolega Ivan Našpek. Hvala kolegi Našpeku! Barba Mladen Mužinić, zvani Frfa, splitski GSS-ovac i veliki vicmaher ispenjao se do planinarskog doma oko 10h, pa smo imali vremena za malo jutarnje fjake uz kavicu i čaj.

Vježba počinje oko 11h i na njoj se bavimo izradom improviziranih nosila za kraljevsko zbrinjavanje unesrećenih. Učimo kako pravilno povezati dvije grane na spojevima bez da se klimaju, a zatim kako isplesti užad u formu mreže i na kraju kako osigurati nosila od savijanja. Uz puno pokušaja i pogreški, pod budnim okom i jezikom barba Frfe izrađujemo kvalitetna nosila iz pet komada drva i desetak zamki. Kolegica Gabrijela zahvaljujući nepodnošljivoj lakoći postojanja dobiva glavnu ulogu kraljice u predstavi “nošenje unesrećene do doma”. Luka dirigira kolonom, dok ostali ostali nose Gabrijelu. Je lipo bit gazda!

Donosimo unsrećenu u dom, kupimo prnje, stavljamo dva zalogaja u usta i krećemo na spust do Gornjeg Sitnog. Povratak je naravno lakši od dolaska, iako se isto kuhamo u vlastitom soku. Srećom, more nije daleko od Sitnog Gornjeg, pa za petnaestak minuta stižemo na plažu u Strožancu gdje pijuckamo kavicu ili se kupamo u moru, kako je kome po guštu!

Glupiranje u moru traje dokle god može, bilo je tu i guranja u more i kacanja i svačeg, ali glavno da se na kraju opalio morski selfi Zagrepčanima, da se zna tko gušta!