Prvotna najava je bila sunce, dan prije su javili kišu, ali na otvorenju 42. VOPŠ pojavilo se šezdesetak ljudi ornih da osvoje najpoznatije domove na Medvednici. Kažem ljudi, jer ono što se dogodilo na okupljanju kod škole u Vidovcu je nešto što je iznenadilo sve polaznike. Naime, voditelj škole Dragec, također poznat kao osoba kojoj se moraš javiti ako ideš na WC na planini, pozvao je instruktore da izađu van i postroje se ispred polaznika. Prvo je izašlo nekoliko ljudi, ali nije stalo na tome. Ljudi su nastavili izlaziti dok su se polaznici pitali što se ovdje događa. Jesu li ovi poludjeli ili samo nisu čuli da čovjek zove samo instruktore. Na kraju se ispostavilo da su se instruktori, i to njih dvadesetak, infiltrirali (malo pretjerujem, ali čisto da vam bude zanimljiva priča) među polaznike i da su od svih prisutnih trećina instruktori.

Nakon što smo shvatili da smo u sigurnim rukama voditelji su tražili dobrovoljce za izvidnicu - oni koji u knjigama obično nastradaju, a nas petero neustrašivih (Ivan, Marko, Mirela, Nenad i Slaven) je podiglo ruke i uputilo se u nepoznato. Naravno, opet dramatiziram. Ono što se dogodilo je da su nam dali karte s terenom i označenim planinarskim stazama te nam pokazali kako da ih usjeverimo - staviš na ravnu plohu, prisloniš kompas uz meridijane i znaš u kojem smjeru trebaš ići (ukratko). Osim izvidnice još su neki ljudi dobili kompase. Nakon toga su nam rekli da pokušamo odrediti koja je najbolja ruta za popeti se na Stražnjec - prvi cilj na našoj ruti prema zapadu koji se nalazi na 689 mnv. Nakon što smo mi odabrali rutu 25A rekli su nam da idemo rutom 27. Očito izbora nikada nismo imali. I tako smo krenuli pomalo po cesti pa kroz tuđa dvorišta i na kraju polako u šumu.

Nismo dugo ostali na toj stazi, nego smo skrenuli na malo avanturističkije puteljke. Ali 27-ica nas je vjerno pratila s desne strane prvi dio puta. Do Stražnjeca nam je trebalo nekih 2 sata uz stalno napominjanje voditeljice ovog izleta Dore da usporimo. Zastanimo tu na trenutak da upoznamo Doru. Dora je otišla 10 dana ranije istražiti (Did you see what I did there? Wink wink) put za nas kako ne bismo imali nikakvih problema kada se svi nađemo na njemu. Odlično joj je išlo cijelo vrijeme osim kada smo došli do dijela puta gdje su neka stabla s oznakama posječena (barem tako Dora kaže) pa je u pomoć uskočio Borna. Kada smo već kod Borne, on je izvidnici dao zadatak da pokušaju uočiti puteljak za uspon na Stražnjec. Slaven je taj izazov prihvatio i fulao. No realno gledano, to ne bi ni Sherlock otkrio. Malo sam zastranio, vratimo se na bitno.

Na putu do Stražnjeca Dora nam je objašnjavala kako da slijedimo oznake i kako da čitamo kartu. Istina je da nismo bili na niti jednoj označenoj stazi na karti, ali dobro nam je išlo do tog nepostojećeg skretanja. Do tamo je teren bio više manje lagan, a zadnji dio do Stražnjeca je bio malo veći uspon gdje su se neki uspjeli i zadihati. Na vrhu smo se odmorili i vidjeli da Medvednica ima i lijepih pogleda punih zelenila. Ništa od smeća ostavili nismo.

Nakon toga smo se spustili na drugu stranu Stražnjeca te se uputili na stazu broj jedan i po njoj prema prvom domu - Gorščici. Oznake nije bilo teško pratiti, a usput smo skrenuli prema vidikovcu koji se zove Vidikovac gdje je nas šezdesetak malo preplašilo mladi par koji se tamo sklonio od kiše. Kiša nas je tek tamo prvi put u tom danu pozdravila, a kasnije se počela još više družiti s nama.

Nakon nekih sat i pol šetnje i lagane kišice stigli smo do odmorišta i hrane na koju su svi pohrlili jer nisu čuli Bornu kako im govori da će predugo čekati u redu te da bi bilo bolje da se prvo raskomote. Tu smo proveli po riječima voditelja nekoliko 15-aka minuta, ali u stvarnosti dva sata, što je prema šuškanju u kuloarima bilo puno previše. No svi su se uspjeli odmoriti i najesti te smo nakon još "15 minuta" krenuli dalje prateći jedinicu prema trećoj točki našeg puta - Hunjki. Taj dio puta je malo ironičan jer dok smo se odmarali u Gorščici vidjeli smo i sunce nekoliko puta, ali između Gorščice i Hunjke samo kišu koja je sve jače padala. Neki su pokisli više, a neki manje. Na ovaj izlet su pušteni i oni u tenisicama, ali moglo se čuti ne jednom, nego više puta kako instruktori i voditelji nešto mrmljaju sebi u bradu da "to tako više neće moći". Put je bio pun lokvi ne samo od kiše koja je padala prateći nas nego i od prijašnjih dana, a svaku od tih lokvi isprobao je snježno bijeli pas Uno, zvijezda puta, uz svoje kompanjone Žužu, Ruby i Pika koji su se uspješno zaplitali u noge revnim polaznicima. No kako je rekla Dora, mi smo pet friendly society tako da je sve bilo super. Od Una su svi bježali nakon što bi ušao u lokvu i zaobilazili ga u širokom luku kako i oni ne bi promijenili boju dlake. Zamislite put popločen s milijun lokvi. E Uno je isprobao svaku. Pogotovo su mu se svidjele one gdje mu je samo glava virila van. A nije mali pas.

S obzirom na kišu povorka se kretala melankonično, te su ljudi u jednom trenutku zaključili da ima još barem sat vremena do Hunjke. Izvidnica ih je uvjeravala da ima maksimalno pola sata. Fulali su. Za tri minute su se svi požurili skloniti u dom. Tamo smo proveli pola sata, a za to vrijeme neznatan broj polaznika je ispario. Priča se da ih je neki vozač busa ukrao, ali zanemarili smo tu urbanu legendu pa smo nastavili dalje bez njih. Tu je donesena ključna odluka da umjesto planiranog kraja izleta negdje oko Šestina, da se on završi kod tunela zbog lošeg vremena. I tako smo krenuli prema Puntijarki i potom "Bikčom" prema tunelu. Putem nas je ulovio mrak pa smo isprobali i silazak po noći s lampama. Osim kiše koja je stvarala male probleme, dvije Ivane su imale svojih poteškoća, zbog alergije i noge, a s obzirom da se mi vodimo kodeksom američkih marinaca nikoga ne ostavljamo te smo ih smjestili na prvo mjesto i pratili njihov tempo. Usput su nas malo usporavali daždevnjaci, koje je voditeljica Ivana htjela micati rukom, no nekoliko paničara je reklo da su otrovni iako nitko nije bio sto posto siguran. Na kraju ih je nekoliko dodirnula i do kraja puta je i ona bila živa i ruka joj je bila na mjestu. Tako da ako je ne vidimo na predavanju vjerojatno je nešto drugo u pitanju, a ne otrov daždevnjaka.

Izvještaj napisao: Slaven