Nakon što nam je vrijeme pokvarilo planove za pohod na Dinaru, najviši vrh Hrvatske, nismo se dali – umjesto na Dinaru, otišli smo na jednodnevni izlet u Psunj lovit Sunce. I mogu vam reći bilo je fenomenalno. I bilo je Sunca. 

Vremensku prognozu s iščekivanjem pratili smo sve do četvrtka, dva dana prije planiranog izleta na Dinaru. Međutim, nije bilo sreće. Zbog kratkog vremenskog okvira za isplanirati zamjenski izlet, organizacija prijevoza pala je u ruke školaraca – išli smo autima. 

Nakon što smo se u subotu u 9 sati potrpali u aute, nas dvadesetak krenulo je iz Zagreba. Dolazak je bio predviđen u 11 sati . Našli smo se kod planinarske kuće Strmac, sjeverno od Nove Gradiške. 

Imali smo i jednog četveronožnog člana, Lunu, a i priliku isprobati sportsko penjanje. 

Nakon zezanja na stijeni, krenuli smo u osvajanje Psunja, oko podneva. Hodali smo oko 6 sati. Šetnja do vrha Brezovo Polje bila je kao vožnja rollercoasterom – gore, dolje, gore dolje. Kada se Bikčevičevom stazom penje za Sljeme, dva sata se hoda uzbrdo. Ovdje nas je dočekao rollercoaster. Meni se svidjelo, jer nije nimalo monotono, iza sljedećeg zavoja nikad ne znaš što očekivati. Kad smo se napokon popeli, odnosno spustili do vrha ( teško mi je reć jel smo se više penjali il spuštali do gore :P ) dočekao nas je divan pogled. I hrpa visoke, predivne, mekane, žute trave. 

Zatim je na oduševljenje svih prisutnih uslijedila  pretežito ravna šetnja u trajanju 45 minuta do samog vrha, gdje smo napravili pauzu za klopanje. Znate kak kažu – Kad si gladan nisi svoj. :D 

Dok smo mi tako lijepo jeli i odmarali, počela je padati kiša. Brže bolje smo se spakirali, i obukli kabanice. Kišobran u ruku i pravac prema dolje od kud smo i krenuli – planinarska kuća Strmac. Taman je prestala padati kiša, no pao je mrak.- kišobran u torbu, no tiku na glavu. Ima nešto čarobno u planinarenju po mraku. Osjećaš se kao mali istraživač.  U dobrom društvu i uz pomoć lampica, spustili smo se do planinarske kuće Strmac. Četveronožnu sreću smo osušili i isfenirali, a zatim nakon malo odmora i dogovaranja, uputili smo se do Nove Gradiške. 

Veseli, suhi i umornih nogu sjeli smo na zasluženu klopu. Stvarno čaroban završetak jednog čarobnog izleta. 

Puta za Zagreb se ne sjećam – zahrkala sam u autu ko blesava. Hvala dragoj kolegici Morani na sretnom povratku kući. 

Ekipa sjajni ste, i jedva čekam idući izlet!! 

Petra Zdenković