Neiscrpne ljepote Velebita ovoga puta ublažile su onu neutaženu bol što nam je pružio nažalost odgođeni izlet na Dinaru, radi lošeg vremena. Ma kakve li slabe riječi, ublažila - bolje rečeno izliječila! Udahnula novi život. Iako je ovoga puta izvidnica (u daljnjem tekstu Brkine srićice) obavljala dupli posao, entuzijazam ni u kojem trenutku nije padao. A Velebit ni ovoga puta nije razočarao. Kao da je to uopće opcija! 

Mi smo već veliki planinari- a veliki planinari već unaprijed znaju izletničke standarde - polazak je u 7:30 iza Lisinskog (čitaj; 8:00) bez kašnjenja! Minorne stvari kažem, time se uopće ne treba opterećivati. Nakon x sati putovanja, Brkine srićice sa kolovođom Brkom i ostalim putnicima upućuju se na izlet koji će držati euforiju među planinarima sljedeća dva dana, a za neke sve do sljedećeg izleta. Ili čak i duže!

Ovoga puta vrijedna i ponosna izvidnica imala je potpuno vodstvo - i tako mi, hrabrim korakom stupamo na prvim crtama pri osvajanju Srednjeg Velebita, sa vjernom i neustrašivom pješadijom korak iza nas. Prvi osvajački cilj bio je vapnenački greben Kiza (1274nm)

Na putu prema Kizi dočekale su nas i lijepe poruke; 

Iako je početak bio dobro markiran, uskoro stižemo do prve zapreke – „ti muke, di sad?!“ lijevo ili desno? Gore? Pa možda čak i dolje? Ne brinite se, izvidnica ima sve pokriveno. Vade se kompasi i karte. Poza mislioca je zauzeta, i kreće iskazivanje znanja orijentacije.  Okreću se karte i kompasi, okreće se izvidnica oko njih, puca se azimut i kreće se dalje, na putu prema gore!

PAZI RAZMAK! Najčešće izgovarana rečenica svih instruktora, a s vremenom i školaraca koji su dobili poneki kamemčić u glavu. I tako mi s razmakom, polako ali sigurno tabamo put ka Kizi. Uopće nije bitno koliko smo brzi! Tako više postaješ svjestan ljepote kojom si okružen. Izvor vode i vodenjaci koji se kupaju u njenoj čistini, lišće koje šumi na vjetru, borba između velikih stijena i biljaka koje pokušavaju naći mjesto za život. Uski planinarski putevi, omeđeni gorostasnim kamenim divovima s jedne, i duboke provalije koje otkrivaju pogled prema čistini s druge strane. I onda, na izmacima staze, ugledaš cilj- i iako si možda umoran, adrenalin kipi u tvojim venama- i idemo dalje. Dok ti bura razara lice, sunce u prolomima oblaka i mekana trava na obroncima miluju ti isto. Ljudi moji, to je sreća! 

Nakon poduže stanke na Kizi, dobro potrebne okrepe, drijemanja na travi i par melodija na usnoj harmonici (hvala Brko) koje je pratio šum vjetra, krećemo dalje. Krećemo prema našem konačnom odredištu prvoga dana- planinarskom domu Ravni Dabar. Na putu lovimo zalazak sunca koji nam vrlo brzo pobjegne i ostajemo u tami i dubokoj tišini i spokojnosti Velebita, i koračamo naprijed, u nepoznato. 

Kakva divota! U tami nazire se planinarski dom - pozdravljamo se sa i više nego gostoljubivim domarom, pali se agregat, a skidaju se gojzerice. Topla vatrica za roštilj već je spremna, a spremni smoi i mi na vježbu prve pomoći - vrijedni instruktori dijele trokutaste marame i provjeravaju esencijalnu prvu pomoć u ruksacima školaraca. Neki su u krpe pošli vrlo rano, pa ne znam što se događalo kasnije, ali po pričama čujem da je počinak za ostale bio oko ponoći.

Ono što znam je da je buđenje bilo u 8:00, a Brko je ostao razočaran jer su se zapravo svi ustali koju minuticu ranije, pa nije imao prilike svakog uspavanog planinara probuditi pjesmom i šalicom tople kave (moš' mislit). A treba grlo nekako izvježbati! Izvidnica ponovno zauzima pozu mislioca, vadi karte i kompase- i sa stopostotnom sigurnošću viče- „ ovim putem, kreni“ ili kako bi Brko jednostavno rekao „Gonjaj!“ strmim putem i dobrim tempom gonjamo ka putu Visibabi. I prijeđeš jedan vrh, misliš sad će ravno- e pa neće! I mislim si, čovječe. Ma zapravo ne mislim. Samo idem naprijed. Dan i put dugački su, a mi smo tek na početku. 

Osjećaj koji ti pruža pogled s Visibabe isti je kao i ostali- osmjeh ti puca s lica, od uha do uha, da te lice zapravo boli koliko si sretan. Ili je to tak sam meni? Sigurna sam da nas ima još. 

Došlo je vrijeme da se oprostimo od meke trave i pođemo dalje - premužićevom stazom s pogledom na more.

Mekana trava opet nas je dočekala, ovaj put kod Prpine jatare. Prpa nas ovog puta nije dočekao, ali dobri duh Velebita sveprisutan je kraj njegove kolibe, na stazama koje vode ka vrhu, u planinarima kojima je bio uzor. 

Naspavani, nahranjeni i napojeni krećemo na osvajanje posljednjeg vrha našeg dvodnevnog ciljanog lutanja na Velebitu. Vrh Badanj, neposredno prije povratka na Baške oštarije pružao je posljednji pogled na more i ostale Velebitske vrhove. 

I dok se spuštaš i loviš posljednje poglede,umoran i iscrpljen, prljav i rasčupan, još nisi ni shvatio gdje si bio, i koliki osjećaj sreće i poniznosti osjećaš istovremeno, uhvaća te nostalgija i ne pušta, i postavlja se pitanje koje uvijek slijedi - di ćemo sljedeći put? 

Marta Maleković