Visokogorski tečaj 2020. počeo je drugačije od visokogorskih tečaja prijašnjih godina. Zašto? Prvi izlet za polaznike tečaja se nije održao na Medvednici (zbog nedostatka snijega), nego na Vršiću u susjednoj nam Sloveniji. Prvi vikend smo znači preskočili te smo se stoga orni i puni entuzijazma okupili u subotu 18.11.2020. u pola sedam ujutro ispred Dechatlona na zapadnom dijelu grada. Kada kažem pola sedam… Haha. Mislim, rekli su nam da su visokogorci uvijek točni i da nema kašnjenja, ali jedna osoba dolazi iz Siska (ja) i nema drugog vlaka pa je naša grupa kasnila desetak minuta. Voditelj ove škole Trpimir je u svojem uobičajenom stilu samo odmahivao glavom na takav neposluh već i prije nego smo krenuli. No ostavimo to po strani i nastavimo dalje s izletom. Nakon uobičajenih pozdrava i zabrinutosti da smo nešto zaboravili ponijeti kreće nas 21 u smjeru Slovenije. 11 tečajaca (Helena je nažalost malo ozlijeđena te nije mogla ići s nama da budemo kompletni) i 10 instruktora. Kakva čast!
Skoro svaki tečajac je imao "privatnog" instruktora. Vidjet ćemo hoće li se takva želja i volja za izletima nastaviti i dalje kroz godinu. Haha.
Nakon nekoliko sati vožnje dolazimo do parkirališta. Krivog. Viču iz drugog auta da idemo još dalje. Naš vozač Juraj (legenda) je očito krivo čuo promjenu plana na jednom odmorištu. Nastavljamo još malo u brdo i dolazimo na pravo mjesto. Vani snijeg pada, izlazimo van iz grijanih sjedala i krećemo u akciju. Alen nas vodi do pravog mjesta za vježbu. Inače, poanta ovog prvog izleta je da vježbamo i da se priviknemo na novu opremu i korištenje iste. Dolazimo da čistine te počinjemo stavljati opremu na sebe.
Snijeg pada po nama i po opremi. Savršeni uvjeti za vatreno krštenje. Prvo stavljamo pojas pa dereze jer bi inače bilo malo problematično. Onda kaciga i cepin na kraju. Krećemo na veću čistinu te idemo vježbati zaustavljanja pomoću cepina. Postoje četiri situacije koje nam se mogu dogoditi prilikom penjanja kada padnemo. Prva je da padnemo na trbuh te se tu trebamo nasloniti na cepin na način da s jednom rukom špičasti dio zabijemo u led/snijeg, a drugu držimo na drugom kraju za kontrolu. Trebamo se osloniti na koljena, podignuti stopala i donji dio nogu te podignuti zdjelicu. Za sigurnost još trebamo glavu nakrenuti na stranu kako se ne bi ozlijedili na cepin. To je najjednostavnija i najbolja situacija za nas ako padnemo. To je ujedno i osnovna pozicija u kojoj trebamo završiti nakon svake situacije. Druga situacija je da padnemo na stražnjicu te se tada trebamo okrenuti na stranu te ponoviti sve navedeno. Treća situacija je kada padnemo na trbuh ali idemo glavom prema dolje. Tada trebamo ispružiti cepin ispred sebe držeći ga na jednak način kao i u prethodnim situacijama. Potom ga trebamo zabiti te pustiti da nas sila zarotira na stranu te doći u istu završnu poziciju. Zadnja i najteža situacija u kojoj se možemo naći je kada padnemo tako da smo na leđima i glavom idemo prema dolje. U tom slučaju cepin trebamo zabiti sa strane i zarotirati tijelo na taj način da nas sila prebaci trbuhom prema tlu i glavom prema gore te se opet zaustaviti u zadnjoj poziciji koju smo već naveli. Vježbajući smo proveli možda par sati, iako se činilo kao par minuta jer nam je bilo toliko zabavno bacati se. No bitno je što više vježbati jer nam o tome ovisi život. Nakon kratke okrijepe smo krenuli nazad prema autima gdje smo ih našli malo zatrpane snijegom, ali ništa strašno.
Dolazimo do doma gdje odlazimo do svojih kreveta te se kasnije svi skupljamo u blagovaonici. To smo mi mislili. No voditelji i instruktori su imali drugačiji plan. Prvo bez ikakvog skidanja smo išli vježbati hodanje u navezu. Vježbali smo hodanje u troje i četvero. Naučili smo da prvi i zadnji imaju osim vodičke i upletenu osmicu na pojasu. Onaj u sredini ima samo vodičku. Hoda se u razmaku od 7-9 metara. Zavisi koliko je ljudi i kako se dogovorimo. Višak užeta zadnji nosi u ruksaku. Još na uže stavljamo zamku za prusiciranje. Mi smo imali za apsajl, ali reći ćemo da nije naša greška. Ispravit ćemo u budućnosti.
Nakon toga napokon idemo u dom. U domu se družimo se uz Uno dok čekamo jelo. Vinko vara. Tihana pobjeđuje. U intermezzu vježbamo i čvorove i učimo kako smotati zamke da nam ne vise za pojasom.Mala opaska u vezi doma. Promijenili su se vlasnici. Novi ne dozvoljavaju unošenje vlastite hrane i pića. Vi prosudite sami što mislite o tome, a ja ću reći samo da vjerojatno nećemo opet u Mihov dom. Haha. Kasnije gledamo rukometnu tekmu Hrvatska - Njemačka i navijamo. Pobjeda! Mi Hrvati! Poslije tekme na spavanje. Ipak imamo rano (za neke) ustajanje i polazak u sedam.
Dan drugi!
Krećemo od doma prema istoj čistini na kojoj smo bili dan ranije, samo ovaj put bez auta zbog dosta snijega na cesti, a i da se zagrijemo za vježbu ili eventualni uspon na Malu Mojstrovku. Prolazimo kroz šumu, a prva i jedina znamenitost na putu nam je Ruska kapelica. Slijedi malo detaljniji opis same kapelice te oni nezainteresirani za povijesni dio slobodno mogu preskočiti idući odlomak.
Ruska kapelica - umjetničko djelo nastalo kao uspomena i opomena. Drvenu kapelu posvećenu Sv. Vladimiru 1917. godine izgradili su preživjeli ruski vojni zarobljenici kao uspomenu na žrtve pale tijekom gradnje ceste preko Vršiča. Nekolicina ruskih zarobljenika koji su gradili cestu preko Vršiča sahranjeni su u Trenti dok je većina svoje posljednje počivalište našla u zajedničkim grobnicama na Vršiću u kamenoj grobnici u obliku piramide. U njenoj blizini preživjeli ruski zarobljenici podigli su spomen kapelicu u ruskom stilu koja je 1924. godine pripala matici ruskoj. Konstrukcija kapelice je drvena. Izvorno je bila obložena drvenom korom, a kasnije daščicama. U skromnoj su unutrašnjosti zanimljivi oltar s ikonostasom, metalni lusteri i svijećnjaci. U okolici Ruske kapelice možete pogledati grobove i kamenu grobnicu iz 1936–1937 godine. Zanimljivost u vezi kapelice je prošlogodišnji posjet Vladimira Putina kada je zbog njegovog posjeta skoro cijela Slovenija bila u prometnom kolapsu.
Nakon male crtice iz povijesti nastavljamo kroz šumu prema čistini uz dosta zaleđenih površina zbog čega su neki htjeli staviti odmah na noge i dereze. No i bez dereza i većih problema dolazimo na parkiralište od jučer gdje odmah na sebe stavljamo svu opremu, kacigu, pojas i dereze te cepin. Hodamo do iste čistine gdje smo jučer vježbali zaustavljanje te se vežemo u naveze. Odluka je pala, idemo prema vrhu Male Mojstrovke. Vrijeme se čini idealno za takav pothvat. Malo pomalo penjemo se prema vrhu. Dobar tempo imamo. Pred sam vrh nailazimo na najbolji mogući snijeg za hodanje u derezama te smo tu imali priliku iskusiti kako to zapravo izgleda kada su idealni uvjeti. Na vrhu su oni koji su došli prvi malo duže bili, a ovi sporiji malo manje. Nakon par fotki i savjeta/naredbe da se nikada ne skidamo s naveza što god radili te da se ne odvajamo od cepina ni pod koju cijenu, krećemo prema nazad. Spust je protekao u najboljem redu te smo dosta brzo došli do dolje.
Možemo biti ponosni da smo dobro odradili ovaj prvi izlet koji se pokazao kao dobar test. Hodanje u derezama i navezu je za mnoge bilo prvo takvo iskustvo te se vidjelo koliko teško/lako može biti. S obzirom da svi pričaju o Špiku (duplo teži izlet) koje smo mogli vidjeti cijelo vrijeme dok smo se penjali s druge strane i Grintavcu i njegovoj zimskoj sobi bit će ovo veoma zanimljiv visokogorski tečaj. Za prvi izlet nije loše preći preko 1500 metara nadmorske visine u oba smjera. Zaboravih reći, Mala Mojstrovka je visoka 2332 metra. Dvotisućnjak nije loš za prvi izlet. Haha.
Na kraju smo se otišli počastiti u gostionu kod Martina, ali bilo je toliko puno da smo ipak otišli kod Jožice. Čovjek kada je gladan ne bira hranu po imenu. Do idućeg izleta, lijep pozdrav od mene i ostatka ekipe.
Lijep pozdrav,
Slaven Branislav Babić
