Dragi svi, čast mi je dati vam izvještaj o tome kako je Špiki sa vama bilo na Špiku.

Dakle, krenuli smo u subotu 15.02. rano u jutro iz Zagreba prema Vršiću. Prva postaja kao i uvijek trebala je biti Voklo. Svi smo s nestrpljenjem čekali ispijanje kave uz najranije standardno razglabanje o opremi, usponu, vremenu i svemu što ide uz vikend koji je ispred nas. Međutim, uslijedilo je razočarenje, kafić na Voklu ne radi. Što sada? Kako je to moguće? Pa tko normalan renovira popularno stajalište u sred sezone, zar radovi u sezoni nisu samo trend u Hrvatskoj?

No dobro, što je tu je! Nas par odlučilo je okušati sreću na sljedećem stajalištu dok ostatak ekipe odmah odlazi po kavu na Koči na Gozdu koju smo rezervirali kao prenoćiste sa subote na nedjelju. Nakon kave nastavljamo direktno prema Vršičkom prijevoju. Uskoro dolazimo do naše ekipe tečajaca koji kažu da na prijevoju gdje nas čekaju instruktori nema mjesta za parkirati auto. Super!! To znači da sigurno kasnimo i da ćemo opet dobiti jezikovu juhu.

Oblačimo gojzerice, ruksake i užeta, te nakon 10minutnog hoda dolazimo do točke nalazišta gdje nas od instruktora dočeka samo Ivana koja nas špota jer kasnimo.  Osveta je slatka, sada mi za promjenu čekamo instruktore. Čekanje nije dugo trajalo i uskoro nam se pridružuju Trpa, Šojka i druga Ivana, te svi zajedno tražimo mjesto gdje će nam Šojka prezentirati spašavanje iz lavine i izradu štandova. Uskoro nalazimo mjesto gdje bi mogli odraditi vježbe iako uvjeti nisu baš najbolji jer snijega ima jako malo. Dan je predivan i sunčan.

Odlažemo ruksake, pripremamo lavinski trojček, deadmene, ledne vijke i sve što nam je potrebno za vježbu,pa zauzimamo pozicije oko Šojke, te pozorno slušamo svaku njegovu uputu i savjet oko izrade štandova i spašavanja u lavini.

Nakon uspješno odrađenih vježbi čak i uz loše uvjete, pada par zajedničkih fotki i svi zajedno krećemo prema Koči na Gozdu koja je dom za svaku preporuku. Domaćini su super, hrana je odlična i pogled puca ravno na Špik koji nam je destinacija i cilj za sljedeći dan - nedjelju 16.02. Uz jamb, klopu, druženje i pokoju pivu privodimo dan kraju i spremamo se na spavanje jer je dizanje u 5 a kretanje u 6. Domaćini su bili super i pristali su poslužiti nam doručak ranije nego što to obično rade.

Oko 6, nakon doručka, autima krećemo prema Pišnici odakle kreće naša staza prema 2472 m visokom Špiku. Čeka nas 1600 m visinske razlike. Na samom početku pruža se predivan pogled na Prisojnik i mjesec koji ovu vizuru cini slikom kakvu viđamo na wallpaperima.

Nestvarno i predivno! U tom trenu čujem komentar od Marijane s kojim se u potpunosti slažem - "Evo zbog ovoga obožavam planinarenje". Laganim, a neki i brzim koracima dolazimo do dijela gdje kreće uspon. Malo me strah ovog uspona jer svi pričaju kako je to kondicijski najzahtjevniji uspon. Odmah pri početku uspona ljuta sam na sebe jer sam zaboravila ponijeti stapove ali odmah ispred mene hoda Luka koji nosi štapove na leđima. U glavi smišljam plan  - pa možda ako njemu ne trebaju bilo bi bolje da ih meni da. I naravno Luka spašava stvar i daje mi svoje štapove jer njemu će možda trebati samo kod silaza.

Hvala Luka :) I tako, dok si namještam štapove propuštam ekipu koja je i onako brža od mene i ostajem s Ivanama na kraju kolone.Uspon je bio dosta zahtjevan ali ne ipak toliko koliko sam se bojala. Ivane su bile tu i strpljivo pratile svaki moj korak dok su ostali bili brži. U nekom trenutku nalazimo se s ostatkom ekipe i svi zajedno krećemo prema vrhu. Oko sebe čujem "45 min, sat vremena".

Ostajem ugodno iznenađena jer sam očekivala da ću u nekom trenu poželjeti odustati od života, to se nije desilo, a imamo samo jos sat vremena do vrha. Ima nade za mene. Zadnji dio uspona bio je dosta strm, pa neki nogama, neki nogama i rukama dolaze na vrh.

Ja naravno dolazim zadnja, jer šlag dolazi na kraju. Ekipa mi plješće jer valjda su i oni iznenađeni što sam preživila taj uspon. Slijedi slikanje sa Špikom na Špiku jer tko zna hoće li ikad vise biti prilike za to. Pogled na vrhu je savršen, i isplati se svake muke.

Nakon uživanja na vrhu i slikanja sa Špikom i Špikom krećemo dole po istoj stazi. Odmah na početku dočeka nas otpenjavanje i nakon toga spust uz predivan pogled i sunčan dan. Spuštanje traje beskonačno uz zanimljivu priču i anegdote iz Kolumbije.

Nekoliko puta sam završila na podu ali to je standard za mene. Prsti me bole i jedva čekam skinuti gojzerice, ali spustu nikad kraja. Nakon što napokon stižemo do auta dobijam radosnu vijest - moram pisati izvještaj. Gladni i umorni, sada već po tradiciji odlazimo kod Jožice i nakon klope siti, sretni i umorni vraćamo se u Zagreb.

Fotke okinuli: Anja, Žana, Marijana, Leon, Luka i Željko

Špika