Prva izvidnice 2020. godine sastojala se od četiri dragovoljca, a to su: blaženi među ženama, Karlo, i žene blažene Karlovim entuzijazmom, Mirna, Marta, i moje malenkost, Daria. Izvidnica, ili ti "Lipi moji" kako nas je Brko iz ljubavi zvao, imala je zadatak izviditi sve o tome kako do Kleka, na Kleku i s Kleka. Nakon proučavanja kako se obraniti od klečkih vještica koje obitavaju na vrhu, krenuli smo spremno u pohod.
Naši veliki vođe, Brko i Guć, okupili su nas kod Cuga u 6:30h u hladno i polukišno jesenje jutro s napomenom: bez kašnjenja! Zora rudi, dan se budi, a i mi zajedno s njime. Uz kraće čekanje i pokoju ranojutarnju kavicu, krenusmo putem Ogulina, raspodijeljeni u aute po četvero. Naravno, pridržavanje mjera u ovoj izvanrednoj COVID situaciji i dalje stoji na snazi.
Nakon kraće vožnje od nekih sat, sat i po', ugledali smo Diva koji spava, kako nazivaju Klek zbog velebnog pogleda koji se pruža iz smjera Ogulina prema planini . Aute smo ostavili na ugibalištu kod ŠRC Kneje (fun fact: kneja znači začarana šuma) te je izvidnica, kao prva grupa na čelu kolone, imala zadatak orijentirati se u prostoru uz pomoć mape i kompasa te pronaći početnu stazu koja vodi prema Kleku. Nakon samo nekoliko minuta potrage, staza je uspješno pronađena (na početku staze postoji tabla sa strelicom i natpisom "KLEK"). Brkini lipi, zajedno s Brkom i Robijem kao instruktorima, prvi su se zaputili prema vrhu.
Prvi dio staze (staza broj 102) je lagani teren, a na putu do prvog punkta i pauze nailazili smo na mnogobrojne daždevnjake koji su se, neki lijeno, neki malo manje lijeno, kretali po šumskoj stazi tako da smo morali paziti da ih ne nagazimo. Nikad u životu nisam vidjela toliko puno daždevnjaka u prirodi kao sada!
Prvi punkt je bio na vidikovcu na kojem smo imali zadatak odrediti azimut vrha Klek (koji se nalazio na nekih 300°). Brzo smo odradili zadatak (Brko je bio ultra ponosan) te smo se sklonili nazad u šumu jer je osim lagane kiše puhala i poprilično jaka bura na vidikovcu (da, saznali smo da bura nije samo na moru!!). Nakon što smo izvadili kabanice i kišobrane, nastavili smo hodanje prema planinarskom domu Klek.
Prošavši otvoreni dio uz kamenolom, ušli smo u bukovu šumu. Najizazovniji dio uspona do planinarskog doma bio je jedan poprilično strmi dio, koji možda ni ne bi bio toliko težak sam po sebi da je vrijeme bilo suho, jer nije predugačak. Ovako, uz laganu kišu i blato, teren je bio sklizak te smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Neki su hodali sa strane staze po lišću, neki su hodali "na sve četiri", a neki su čak uspjeli prehodati cijeli dio na (samo!) dvije noge! Naravno, pad na dupe nije bila strana stvar. Ništa zato, valja biti blatnjav u prirodi.
Prošavši strmi dio, zadržali smo se na raskrižju puteva čekajući ostale. U toj kratkoj pauzi smo se okrijepili i na mapi locirali točnu lokaciju. Ubrzo smo nastavili dalje još nekih 20 min srednje do manje teškog uspona do planinarskog doma. Planinarski dom Klek smješten je na zaravni, na južnoj strani ispod vršne stijene, na nadmorskoj visini 1000 m. S obzirom na to da smo se do doma poprilično smrznuli, bilo je divno utopliti se uz peć na drva, nešto prizalogajiti i/ili popiti čaj (osobno ga nisam probala, ali sam čula da je najbolji ikad od kolega planinara). Kako je kiša padala cijelo vrijeme pa se nismo previše zadržavali putem, dio staze do planinarskog doma odradili smo u solidnih 2 h i 15 min.
No, na ovoj pauzi nismo besposličarili! Naime, na tom egzaktnom mjestu naučili smo vezati svoje prve školske čvorove, odnosno uzlove. Brko nas je naučio da je čvor ustvari nešto bezveze zapetljano što se ne može ili je teško raspetljati, a uzlov je termin za smisleni čvor. Svatko od školaraca je dobio svoju zamku, iliti uže, te vjerno pratio pokrete svog instruktora. Nama je Brko započeo lekciju s jednostavnom "šesticom", drugog naziva perec, kojeg ustvari svatko od nas zna vezati, ali nismo znali da je to, eto, "šestica". Nakon nje, logično je uslijedila "osmica" te "dupla ili vodička osmica". Sljedećih pola sata - 45 minuta bavili smo se vezanjem i odvezivanjem čvorova. Među nama se našao i pokoji izviđač koji bi nam pokazao neke dodatne fore, poput čvora za skraćivanje užeta ili lađarca/polulađarca. Paralelno smo nadomještali energiju najfinijim brownijima na svijetu, zasluge idu našoj Marti koja ih je spekla za sve nas i rekla da se sve mora pojesti. Ha, šta se mora, nije teško, jel...
Vrijeme je letilo, pa nas je uskoro Brko ustrojio nazad u grupe te smo se našli ispred doma na kiši i vjetru spremni za pohod na stjenoviti vrh. Od planinarskog doma planinarska staza vodi po strmom terenu na kojem treba pripaziti da se ne posklizne i ne padne u provaliju. U jednom trenutku dolazi se do ferate i težeg dijela uspona po stijeni. Za pridržavanje prilikom penjanja postavljena je užad. Napravili smo kratku pauzu za fotkanje na betonskom platou koji služi kao sletište helikoptera, a nalazi se na nekih 50-ak metara ispod samog vrha.
Vrh Kleka bio nam je sad pod nosom. Još nekoliko minuta penjanja i odpenjavanja po uskom grebenu i bili smo gore, na 1182 m nadmorske visine! Iako je vrijeme bilo tmurno, pogled na okolicu ispunjen kišnim oblacima u daljini i dalje oduzima dah. Pogled od 360° bio je djelomično bijeli, a djelomično prekrasno plavo-zeleni, ovisno o tome koliko smo zaglavili u oblaku u toj sekundi jer su se oblaci oko nas jako brzo kretali. Trebali smo biti oprezni na vrhu dok smo se naslikavali jer je vjetar bio ultra jak i zanosio nas je. I na kiši i na vjetru, ovaj prizor je nešto u čemu se da uživati. Kako je Klek dom vještica, ovakvo vrijeme i prizor bili su skroz prikladni.
Uživali smo 10-ak minuta prije nego smo se odlučili spustiti nazad do doma, kako bi svi dobili priliku tog gušta na vrhu. Iako se isprva tako činio, silazak s vršne stijene nije bio toliko težak. Spuštali smo se okrenuti prema stijeni, nogu po nogu, ruku po ruku. Brko i Robi su nas sve nadgledali i pazili da sve prođe po pe esu. Bilo je poprilično zabavno i nitko nije stradao (good job lipi naši instruktori).
Čekanje da se svi spuste odradili smo ponovno u planinarskom domu, a vrlo brzo nakon toga započeli smo naš spust prema autima. U silaženju nije bilo većih problema, s time da smo onaj skliski, strmi dio zaobišli spuštajući se okolnom stazom. Najstrašniji dio ove staze bila je lutka ostavljena u starom deblu, što opet dodaje šarmu ove klečke priče.
Onako prljavi i umorni, s nažuljanim ili ne nažuljanim stopalima, skupili smo se na početnoj točki i dogovorili hranu/cugu u Ogulinu kao točku na i ovog prekokrasnog druženja. I samo tako, izvidnica je završila svoje prvo izviđanje!
Izvještaj napisala: Daria
