domar i Ratkovo
Mitja prije Golgote
Ledenice na kući

 

Perica u carstvu borovine
Mrkopalj drijema

Dugogodišnja, zapravo, cjeloživotna mi je želja bila posjetiti Ratkovo usred zime. Do ovog vikenda, uvijek bi mi se nekako poklopilo da hvatam na kući onaj prvi, kasnojesenji, sramežljivi snježuljak ili pak već snježić na umoru, onaj rano proljetni, kad već visibabe i visidede dobrano prodiru iz zemlje i guštaju na prvim zrakama zubavog sunca.
No da bih vam ispričao punu priču, moram se vratiti na prethodni vikend.

U drugom vikendu siječnja godine 2021, bivši i sadašnji domar Ratkovog, Perica i ja, zaputili smo se iz Zagreba prema Mrkoplju. Plan je bio skijama, preko Čelimbaše i Maja se spustiti prema Matić poljani i od tamo odjahati prema kući. Ambiciozan plan, ambiciozni momci. Krenulo je dobro, lako smo se podigli na vrh Čelimbaše te po planinarskoj stazi krenuli prema Maju. Dan kao nacrtan, hladan, sunčan, bez daha vjetra. Snijeg idealan, toliko idealan da nisam mogao prestati svako malo zabijati glavu u friški, neprerađeni prhlić. Planinarska staza prema Maju začuđujuće proprćena, hvala vrlim nepoznatim prtiocima. Malo pred vrhom Maja nailazimo na bandu iz Karlovca, turere koji su se odlučili spustiti prema Tuku. Nakon kraćeg druženja pristižu još jedna ekipa, iz Rijeke, razmjenjujemo planove i rakije, opraštamo se i svaka grupica na svoju stranu. Perica i ja odabiremo pravac, spuštamo se kroz rijetki šumarak te se zapravo gubimo u prostranstvima livada i šumaraka prekrivenih snijegom. Ne očajavamo, lagano se krećemo i upijamo nadrealne prizore. Gdje god da se okrenes, gdje god da baciš pogled, oko nas su samo wallpaperi. Nadrealne scene pedeset metarskih borova koji stenju i savijaju se od težine napadalog snijega. Perica i ja smo u prešutnoj misiji oslobađanja svakog drveta i grane po putu. Tup-tup štapom po preopterećenim granama, snijeg momentalno leprša prema novom počinku dok novooslobođene grane veselo i rasterećeno fijuču u zrak i od dragosti šibaju lice ako nisi dovoljno brz da im se skloniš. U međuvremenu gubimo previše vremena zbog mojeg pimplanja s opremom, iako smo na vrijeme krenuli, jednostavno upadamo u cajtnot te se na pola puta odlučujemo na uzmak te se vraćamo. Da ne bi sad nanovo jahali na Maj pa na Čelimbašu ispod koje nam je auto, odlazimo put Tuka gdje će nas pokupiti moj prijatelj. Još malo naslikavanja nadrealnih scena. Na samom ulazu na Matić poljanu se razdvajamo, Perica se polako spušta cestom dok ja biram put kroz šumu i slalom među drvećem. Ispadam pred domom u Tuku, sretan i zadovoljan nebesima na ovakvom danu, jebote, nisam vidio snijega od lani, a i to je sve bilo nikakav snijeg, nisam vidio ovoliko snijega u mom mrkopaljskom kvartu barem 5 godina. Jedino što mi fali je piva. Susrećem dvojicu koji se pakiraju za povratak kući pred domom te ih pitam jel imaju kakvu pivu za jednu umornu i grješnu dušu. Odvraćaju negativno, ok, ništa, vidim da je Mladenov i Radin auto (vlasnici doma u Tuku) ispred doma, odlazim kucat na prozor da mi gurnu kakvu pivu. Na to ova dvojica dobacuju da nema sanse da je itko u kući a i da je korona te da i da nekoga ima, istu neću moć dobiti. Say no more fam, sorry al ne brini ti ništa.
Mladen je tu, nakon što me uspio zumirati i skužiti da sam to ja, kreće grljenje i klasičan small talk, Mlađo vadi hladnu Karlovačku, sreći nema kraja. Najkurčevitijim korakom koračam sa svojim plijenom prema spomenutoj dvojici i shvaćam da se zapravo mi i znamo. To su vam bila dvojica velebitaša, seniori koji lagano klize prema fosilima. Odjednom vade viška pivu na što meni, klasično, pada roletna te ih špotam i sapunam nos i držim manju lekciju iz opće planinarske etike, a da još niti nisam pripremio adut u obliku velebitaškog duha. Kroz ćakulu s ta dva fosila, po cesti se spušta Perica, zovemo Šimu da nas skupi, al taj manijak je hvatao prvu žicu i sad žica da ga još koji lauf puste. 16 je i 30, Šime napokon dolazi, vraća nas po auto te se Perica i ja tu rastajemo, on odlazi za Zagreb, ja ću ostati doma u Mrkoplju i sutra skijati po pisti. Ratkovo neće nigdje pobjeći, dogovaramo novi plan za ponovni pokušaj idući vikend. Šime i ja odlazimo u mrkopaljsku noć, no to ipak nije za prepričavati. Sutradan sam sa šogorom prije zore na turno turi Čelimbaša-Maj-Čelimbaša. Završavamo prije 8, on odlazi dalje svojim poslom, a ja se gurtnom vežem za ratrak koji se sprema ispolirati pistu za novi skijaški dan, fiksno držim samo od koljena na dolje, a ostatku tijela puštam da mlatara kako ga volja dok ratrak vuče. Prvi lauf po friško popeglanoj stazi, svi koji skijaju znaju da je to posebna razina gušta, na prodaji karata se već razvlači poštena kolona ljudi, hvatam prvu žicu te doslovno vrištim kao malo dijete dok jurim prema dolje. Na redu za žicu se već okupio pošteni broj ljudi, smijem se preplašenim borderima na koje galame lokalci "...Mrkopalj je kolijevka hrvatskog skijanja i ti mi dođeš tu s bordom pozirat..."; "...biži ća s ton lopaton..."; "...sjebat ćeš stazu..." i ine kletve na račun bordera. I ne, nemojte mi sad tu bacat neke floskule borderi vs skijaši. Mrkopaljci su preponosni čovuljci da svatko, bilo baba od 90 ili dijete od 10 godina ne bi borderu dobacili da nauči skijat. He he. To vam je tako. Uglavnom, zaobilazim red koji iz minute u minutu postaje sve veći, navodno se po pola sata čeka red na žicu. Ne znam, ja nisam čekao, elegantno se odvajam od reda te dolazim tik do sidra te tako zarađujem psovke i pogrde na svoj račun, al hej, ne tangira me niti najmanje. 5 laufa nakon, mokar sam kao voda i umoran kao pas. Prebacujem skije na turno mod i preko polja se kotrljam kući. Bakutaner me već nervozno reži di sam do sad, zašto se ne javljam na mobitel te pomirljivo dobacuje "ćešli štogod ist?" A ne, ti ćeš. Kao drugi doručak mažem friško skuhani krumpir i sir škripavac, bacam mokru robu na peć i na otomanu uz istu padam u blaženi powernap. Iz sna me budi bakina prijateljica te se brže bolje oblačim jer su bakutaneri izvadile tešku artiljeriju i krenule bacati rafale: "kad ćeš se ženit", "kad ćeš se obrijat", "da mi više nisi dolazija taki ko kaki šetnik", "sili gladan?", "si moga još malo pojst", "dal ti treba koji dinar?"-treba bako. "Moga si si ga onda i zaradit", "dali imaš kaku curu", i tako u krug.
Ne uspijevam im niti replicirati, zbrajam poraz za porazom, brzo se oblačim i bježim natrag prema skijalištu.
"bako di je kakva rakija?" "RAKIJU BIŠ TI ĐAVA TE ODNIJA SE SJEĆAŠ ŠTO SI ZADNJI PUT PIJAN NAČINIJA..."baca šlapu prema meni, pogađa vrata, ja sam već kod susjeda prekoputa koji se smije na tu hajku i već drži čokanjčić. "Ajde Katarina pusti dite..." "nije on dite on je konjina"
Ćup, ćup, rakijica po rakijica, uši mi već bride. Teškom mukom pijem putnu i bježim prema skijalištu. Još nije niti podne, a umor me već dobrano hvata, kreće prava mećava. Puše oštar sjeverac, koji mi daje nogom u guzicu i na skijalištu sam za manje od 5 minuta. Namještanje skija, mijenjanje rukavica, stavljanje naočala i za tili čas sam na vrhu Čelimbaše. Ja ljudi ne mogu opisati taj osjećaj nenadjebivosti, na vrhu si brda i krećeš u spust. Cijelo tijelo mi bridi dok mahnito stišćem skiju u zavoju, sumanuto se naginjem tako da cijelim tijelom tarem o površinu staze. Vidjeli ljudi da je vrag odnio šalu, ona prava, mrkopaljska mećava šiba iz sve snage, turisti sumanuto bježe prema autima, na cesti pravi krkljanac, a na stazi ostajemo samo mi, mrkopaljska dičina, guštamo i uživamo kako nismo dobrih 5 godina.
-aj celu stazu pun gas doli, imaš 4 zavoja-aj
-aj celu stazu priko benti(hupseri)-aj
-aj celu stazu na jednoj skiji-aj
-aj celu stazu naopak-aj
-aj celu stazu telemark-aj
-aj celu stazu po starinski-aj
Nismo još došli ni na četvrtinu "aj celu stazu" varijanta na temu, nas 15 sleđenih lica i ozeblih ekstremiteta žicamo umilo da nas pusti još jedan lauf, pa još jedan, pa još jedan... Zadnji šus se već odvijao po mrklom mraku, jedva smo napipali put dolje.
Ajme meni majko draga, majko mila, majko slatka, ajme meni kakav gušt.
U Zagreb sam se vratio pod teškim upalama cijelog tijela, studen mi je zašla u kosti te svi zglobovi škripe kao kakva stara vrata.
Na tom flowu sam prokrstario kroz tjedan.

Ovaj vikend, plan je bio probiti se sa strane Jasenka prema Ratkovom. Perica je u međuvremenu otpao, ubacio se Mitja sa psom Freyom. S Jasenačke strane smo računali da imamo 5 km manje jahanja što u ovakvim uvjetima svakako nije zanemarivo. Mitja se odlučuje za krplje, ja za turnanje, Freya u prvih 5 minuta gubi svoju kesicu s hranom te se Mitja i ja razdvajamo. Mitja mi daje i objašnjava kako radi stanica, "halo halo prijem" -ne moraš govorit prijem. Ali zašto? Jel ipak smijem pliz? Možeš, al nije potrebno. "Nema veze prijem". Mitja odlazi u potragu za Freyinom klopom dok ja pratim jednog dalmatinca koji se zaputio u smjeru Bijelih stijena i novog skloništa. Odi zamnom, znam ja prečac. I ja naivan i glup pođem za njim. Nakon sat vremena zaključujem da prečica nije nikakva prečka nego obična glupost, nagovaram dalmatinca da pođe zamnom nazad, on odbija, rukujemo se te se ja samo u sebi nadam da kad uhvatim signala neću čitati o njemu u crnoj kronici. Propitkujem sam sebe da li sam ga trebao još malo nagovarati, no zaključujem da valjda zna što radi.
Vraćam se na pravi put, uskoro hvatam Mitjine i Freyine tragove što mi uvelike olakšava kretanje te sam za tili čas (čitaj 5 sati) na početku 13og kilometra, odnosno zadnje točke do Ratkovog na koju možeš doći autom u normalnim uvjetima. Potrošio sam se cijeli, baš sam za ništa. Cijelo tijelo me boli, mokar sam, gladan i promrzao, Mitja mi stanicom javlja da se sačuvam što više jer se on kompletno iscjedio na tom zadnjem dijelu uspona, propadao je do kukova s krpljama. Razmišljam da li mi se bolje popesti na vrh Samarskih stijena pa spustiti stazom skoro do pred kuću, no ipak se odlučujem za Mitjinu prtinu. Psujem si u bradu što to meni treba u životu, da na najhladniji dan u godini propadam mjestimice preko glave i mlataram ručicama kao kakva kornjača. U to uspjevam nasmijat sam sebe,
pričam si vic, "Franjo, kaj nemre kornjača kad ju okreneš na leđa?" -ne znam Franjo. "pa nemrem vjerovat". I tako, mic po mic, nakon što sam opsovao sve znano i ne znano, dogegao sam se do Ratkovog. NAPOKON!
Ali to nije sve, ako naručite odmah, dobit ćete i set noževa za rezanje maslaca. Ok, računam, poginuo sam, al Mitja je sat i pol prije mene došao na kuću, kuća je topla. Već imam razrađen set radnji-prvo sve skinut sa sebe, kao kauboj odvalit vrata, uć u toplu kuću, skinut se dogola, malo plesat gol, obuć se u suhu robu, povješat mokro, stavit kuhat juhicu, otvorit pivu, zafrljit nešto... U kući led ledeni. -15 stupnjeva, Mitjino zabrinuto lice i peć koja odbija suradnju. Naime, u kući nije bilo nikoga već 3 tjedna i prve mećave kad su neki lajbeki zapeli gore i auto im prekrio snijeg u tolikoj mjeri da su šumari s mehanizacijom prvo izvukli zapali hgss pa tek onda te lajbeke. U kući se akumuliralo toliko vlage da su drva na dodir ispuštala vodu. Kaos. Ništa, prionuli smo obojica poslu te nit svim silama nismo uspjeli zapaliti vatru. A nije da nismo pokušavali. Dobro znam poslovicu da se piromanu ne diraš u posao, ali pokušali smo sve. I Mitjine metode i moje metode i zajedničke metode, jebote, potrošili smo pola litre nitro razrjeđivača, niti to nije pomoglo. Jebiga, moraš nekad i odustat. Mitja je odustao od vatre, zgrijao je prste desne ruke taman dovoljno da napiše oporuku, pripremio si ležaj, zabarikadirao se u svu toplu odjeću, vreću, bivak vreću, zamotao se astro folijom, legao, opsovao me zadnji put i krenuo tonut u san. Dešava se omanje čudo, svemir nam se smilovao, PEĆ GORI!!!
Momentalna promjena raspoloženja, Mitja se budi iz mrtvih, sjedimo na klupici jedan do drugog i gledamo vatru kako gori. Vatra je već dovoljno rasplamsana da guta i mokra drva, radimo novi raspored spavanja, preraspoređujemo stolove i klupe te radimo ležajeve tik do peći. Pijemo pive i vino, zezamo se, Mitja kreće s novom dozom šuškanja bivak vrećom-astro folijom, na meni su sve dlake nakostriješene jer mrzim taj zvuk, namješta se i baca oporuku u oganj. Kaže da neće on brzo zaspat no za 5 minuta hrče kao zaklan. Ja zadovoljno kontempliram, ubacujem drva u vatru, vraća mi se osjet u ticala, gladan sam, njupam i ločem vino. Tako spokojan i inspiriran zaključujem da je pravo vrijeme prestati pušiti, 15 godina lomiš kutiju crvenog malbora dnevno, nisi zdrav u glavi šapćem sam sebi. S odlučnošću i čvrstom vjerom u samog sebe koju sam osjetio svega par puta u životu kad bi neku odluku prelomio preko koljena i sutradan se riješio tog nekog problema, prinosim zadnju cigaretu u životu ustima, da se izguštam za zadnji put. Kreten kakav jesam, okrenuo sam cigaretu na stranu filtera. Momentalna srdžba i bijes naspram vlastite nesmotrenosti odgađa do maloprije čvstu odluku za neka druga vremena. Duplo sam ljut. Prvo jer sam se sam sebi posrao u usta, drugo jer nemam više jutarnje cigarete i tko zna kad ću zapalit te se iz podsvjesti javlja i treća ljutnja. Nju bi si čak i mogao opravdati, ali shvaćam u kakvoj sam gabuli/zabludi. Mirno stavljam barbajol i gutam govna koja sam sam prosrao. Naime, prilikom zadnje radne akcije, revoltiran činjenicom da mi 15 ljudi izgubi čitav dan da bi se pripremila drva, a na kuću vikendom prodefilira 100+ ljudi, a nitko nit da grančicu donese, stavio sam veto na pripremu drva. Tko misli boraviti na kući, nek si sam pripremi drva. Kako li sam samo bio u krivu i u kakvoj zabludi. Računao sam na svoja već prije pripremljena i sakrivena drva, za sebe. Zaboravio sam činjenicu da sam od tad nebrojenom broju velebitaša dao ključ od onog špiljskog dijela koji je pod ključem te da su ta drva već potrošena. I tako, koprofilski sam pomezio sve što sam sam pred sebe bacio. Tako mi i treba. Jedino mi je užasno žao bilo Matije, ali opet, nadao sam se da ipak neće puno zamjeriti, spava kao zaklan. Iskreno, ne znam baš kako bi uspjeli izdržati cijelu noć da nismo uspjeli zapaliti peć.
Tako da, ove godine će svakako biti tri masovne radne akcije, ali otom potom. No i dalje se drva za kuću neće skupljati. Odnosno oće, ali te grane i grančice niskoogrijevno vrijedne će biti predviđene za logorsku vatru,a sam ću dopremiti dva metra pravog mrkopaljskog ogrijevnog drveta.
Pomiren sam sa sobom, omađijan od vina, bacam zadnju cijepanicu u peć, ulazim u bivak vreću spokojan jer znam da ću ipak preživjeti noć.
Ujutro me Freya oblizuje cijelog, Mitja dodaje lončić s već skuhanom kavom. Sretni smo jer smo živi, lagano se razvlačimo po kući, doručkujemo, spremamo se i krećemo put Jasenka i auta. Ponovno krvavo propadanje do 13og, od tamo već ide osjetno lakše i brže. Hvatamo jučerašnju prtinu i doslovno preletavamo čitavu trasu u hipu. Ja sam već opasno nervozan zbog krvavih žuljeva i nedostatka nikotina u krvi. Radimo pauzu na okretaljci, kuhamo snijeg i pijemo ga, jer bar u mom slučaju, tko vino večera, vodu doručkuje. Uto ispred nas ispada dalmatinac koji me zavarao s prečicom, sretan sam jer ga vidim, još sretniji jer ima cigaretu. Pričamo te za njim dolaze i njegovi kolege. Veli meni dalmoš da je 9 sati grebenario da bi izbio na kuću. Sam sebi nije htio priznati da je pogriješio pa je pomalo suicidalno u tim uvjetima ipak uspješno došao do skloništa. Kako je s jasenačke strane novo sklonište na bijelim puno dostupnije nego Ratkovo, gore je noćas bio pravi dernek. Vele momci da ih je bilo cca 20ak. "Jel ima drva, jel radi peć?" odgovaraju, "maaa, peć nismo niti palili, bilo nam je prevruće". Mitja i ja smo se samo nasmijali jedan drugom kolike smo budale.
S momcima u društvu smo prevalili zadnjih km-dva za tili čas, pozdravili se s njima. Kući u Zagreb sam došao taman kad su svi ukućani u knockdownu od hrane, svatko na svom kauču, ne mrdaju, ručak je još uvijek bio na stolu, u 16 sati sam već bio kod prijatelja s joystickom u ruci. Pitaju me dečki, kaj, već si se vratio? Kak ti je bilo?
Kak mi je bilo? Bilo mi je jebeno!

Na dva proboja sudjelovali:
Perica Zrnić
Matija Mesić
Freya Mesić (pas)
hvala Mladenu na pivi, Šimi na prijevozu i Dalmatincu na krivoj prečici.