U nedjeljno jutro, ne baš tako rano, nas 23 i dva psa, sastalo se u malom selu Gornja Jelenska udaljena par kilometara od grada Popovača i cca 1h vožnje od Zagreba. Plan je bio obići zapadne obronke Moslavačke gore i njezin središnji dio.
Moslavačka gora smjestila se između triju rijeka: Česme, Lonje i Ilove unutra dviju županija Sisačko-moslavačke i Bilogorsko-Bjelovarsko-bilogorske županije. Najviši Vrh je Humka 489 m n.v., a uz njega jedan od najljepših je travnati vrh Vis 444 m n.v., odakle se pruža divan pogled na istočne obronke Moslavačke gore.
Nakon kavice u lokalnom kafiću uz održavanje svih „epidemioloških mjera“ krenuli smo put prve točke i vrha Kolčenica (328 m n.v.), gdje se nalazi kapelica Sv. Benedikta. Putem su nam pratile oznate „Y“ jer su sve staze na Moslavačkoj gori markirali članovi PD „Yeti“. Uspon je bio dosta zahtjevan i izbili smo na visoravan i spustili se do cesti Popovača – Podgarić. Nismo prešli u susjednu županiju već smo nastavili prema Garić gradu, jednu od sedam starih srednjovjekovnih utvrda na Moslavačkoj gori. Lagano nas je počelo stezati u želucima i mi smo naglo odlučili da ćemo Garić grad i Podgarić sa prekrasnim jezerom, ostaviti za slijedeći put i krenuli strmo prema Humci nekih 30 minuta. Svi smo jedva čekali okrjepu i mali odmor.
Na stolu se našlo svega: od nezaobilaznih moslavačkih specijaliteta: domaćih kobasica od svinjskog i mesa divljači, špeka, vratine, čvaraka, kao i zanimljivih palačinka naše Dobrile, slasnih Aninih pilećih sendviča i divnih kolača vrijednog Roberta i Ive. Nakon što smo se najeli, valjalo je krenuti put vrha Vis, udaljenog 30 minuta, odakle se pruža divan pogled na Kutinu i istočne obronke Moslavačke Gore.
Uz nezaobilaznu zajednički fotku, spustili smo se do ostataka Pavlinskog samostana iz 13. stoljeća Bela Crkva .
Malo fotkanja i krenuli smo niz Crkveni jarak, po meni najljepši dio Moslavačke gore. Mali potočić, slapići i netaknuta priroda pratili su nas cijelim putem. Turistička zajednica grada Kutine u suradnji sa PD „Yeti“ trenutno radi na izradi poučne staze i planira se napraviti drveni mostići sve do vrha Humke i stazu službeno otvoriti. Vrijedne ruke moslavačkih planinara, svaki vikend užurbano završavaju stazu i mostiće, koju od milja zovu „Mala Venecija“. Do sada ih je napravljeno preko deset, a također kao jedna od zanimljivosti je ta da na Moslavačkoj Gori PD „Yetti“ grade tkz „ognjšća“. Ima ih devet i odlična ideja je istražiti gdje se točno nalaze i usput ih isprobati.
Na dnu Crkvenog jarka drvenim se mostićem prelazi na drugu stranu i put se spušta na glavnu makadamsku cestu prema jezeru Mikleuška, poznatom izletištu kutinjanki i kutinčana.
Zelene livade oko njega također pružaju mogućnost odmora i uživanja, a planira mu se također vratiti prvotni sjaj u sklopu projekta TZ Kutina.
Sada nas je opet čekao uspon na Kolčenicu ali sa druge strane i spuštanje u Gornju Jelensku. Zalazeće sunce, koje se probijalo kroz drveće malo nam je olakšavalo uspon. Taman pred sumrak stigli smo do polazišne točke i sjeli u lokalni kafić na piće uz prepričavanje dojmova. Svi smo se složili, da je Moslavačka gora zanimljivo otkriće i da nam treba još puno izleta da se otkriju sve ljepote Moslavačke gore i Lonjskog polja, općenito Moslavine.
Pale su ideje za nove izlete, dvodnevni izlet sa šatorima, pa da se uz planinarenje posjeti i lokalni OPG i uz domaće delicije degustira autohtono vino škrlet, na što je Moslavina posebno ponosna. Također kao jedno od ideja može biti šetnja ili bicikliranje Lonjskim poljem.
Sretna sam jer sam pokazala djelić ljepote MoslaVine, koje još uvijek otkrivam (kao rođena Metkovka op.a.) i spremna sam je i drugima pokazati, tu netaknutu ljepotu nadomak Zagreba.
Tonća Ćaleta Prolić
Zadnjih nekoliko godina razmišljam o učlanjenju u planinarsko društvo posto mir nalazim u sumi i na planini. Tu zelju sam ostvarila tek nedavno. Prošlu nedjelju odvažila sam se otići na prvi izlet od učlanjenja. Nisam poznavala nikoga, nadala sam se lijepoj prirodi ali sam osim penjanja i krasnog pejzaža dobila puno vise. Upoznala sam hrpu zanimljivih, pristupačnih i iznimno druželjubivih ljudi koji su me bez ikakvog ustručavanja prihvatili u društvo, odgovarali na niz mojih pitanja, učili u hodu. Jedno od osnovnih pravila je da se sve dijeli, hrana, voda, znanje, priče, nitko nije sam, svi paze jedni na druge. Taj koncept mi je stran i predivan tako da se veselim sljedećim druženjima. Sto se samog izleta tiče, pratilo nas je toplo i sunčano vrijeme, dva peseka i malo blata. Možda je i bilo fizički teško ali uz zezanciju i priče to nisam osjetila. Prvi dojam je odličan, jedva čekam drugi.
Antonia Ferenčaba (nova članica PO Velebit)
