Vihoraški put

2. dan na Ratkovom, umorni od radne akcije prethodnog dana, uz šalicu mirisne kave, par kapi kiše i tužakanja na bolna koljena i još ponešto, odluka je pala - idemo na Vihoraški!

Tonča, junak priče, naš vodič i podrška na svakom koraku, Marina pričopričalica, Maria (Corazon) i ja, Sanja, metla.

Procjena koliko nam vremena treba - oko 4 sata, hm!?

Vremenska prognoza, ne baš dobra. Predviđena je kiša oko 12h... ali neće dugo trajati. Hm!?

Hrabro i pozitivno krenuli smo u 8.40 sa Ratkovog. Svježe jutro, pomalo maglovito, svakim korakom otkrivali smo neopisivo lijep krajolik, mijenjao se i isticao svoju raskošnost.

Cilj nam je bio prijeći prije kiše KTO Ljuska, zbog mogućeg lošeg vremena, grmljavine kao i mogućeg klizavog terena.

10.20 h krećemo sa prvim penjačkim potezima, hvala Bogu pa nas nitko nije gledao. :)

Zadivljeni krajolikom, uz oblak magle, ipak, koncentrirani na svaki korak, pomalo smo se probijali po lojtrici gor i dol, grleći naše stijene iz čiste ljubavi.

Oko 13 h stižemo na vrh Bijelih Stijena (1334 m) i naravno opalimo par selfija kako bi se kasnije mogli praviti važni i prisjetiti se koliko mi je trebalo puta zamahnuti nogom da se uspnem do prvog dijela sajle.

Kod spuštanja birali smo put kako bi mogli provjeriti koliko je tko pojeo roštilja prethodni dan. Ljudi moji - za dlaku ostadoh na Bijelim stijenama.

Do planinarske kuće Dragutin Hirtc stižemo oko 14 h. (1280 m)

Kratak odmor i upozorenje da se ne koristi voda iz bunara zbog mišje groznice i čestih posjeta imigranata. Ponuđenu pivu nikako nismo mogli odbiti.

Usputno smo posjetili planinarsko sklonište Miroslav Hirtz (1280 m), čista petica!

E sada, ostatak puta smo se uglavnom kretali većim stazama pa makadamom. Put je prilično dug i dosadan najprije do 13-tog pa do 7-mog i nikako se nije uklapao u planirani povratak, gdje me polako hvatala nelagoda zbog dogovora oko prijevoza.

Ali iz kože ne možemo. Na žalost nema signala, stoga javljanje naše lokacije - zaboravi. Krenule smo bržim korakom nazad prema Ratkovom.

Već umorne na jednom od neoznačenih skretanja odlučili smo se za krivu stranu i potrošili dodatno 20-tak minuta vremena za povratak.

Po povratku na sporno križanje ugledali smo AUTO!!!! Marina se zaletila svom snagom šarmirati vozača mahajuči pritom svim što joj se našlo pri ruci kako bi privukla pažnju.

U jednom momentu me bilo strah da isti ne pobjegne :) no, sva sreća nije, STAO JE! Hvala Marina! Davorin, HGSS, bivši Velebitaš koji je imao u planu skoknuti do Ratkovog, sam Bog ga je poslao, mislimo!

I tako smo u podnožje Ratkovog, kod hrpe našeg skupljenog Smeća od prethodnog dana stigli oko 16.15 h. Sretne i umorne, pohitale dugim korakom po stvari u Ratkovo, crvene što od srama zbog kašnjenja, što od vrućine - prijavljujemo se, skupljamo stvari i krećemo put Zagreba.

Vrijeme koje nam je trebalo je cca 8 h, od Ratkovog do Ratkovog.

Dužina oko 17 km.

Ono što bi dodala:

Sama sam na sebe ljuta jer se nisam ni u jednom pogledu pripremila za ovakav izlet. (karta, kompas, plan puta, vremena..)

Zbog nesporazuma oko prijevoza, palo mi je na pamet kako bi na nekoj lokaciji , npr kod skretanja za Ratkovo, mogli imati poštanski sandučić, oglasnu ploču, gdje bi mogli ostaviti poruku koja bi u momentu jako puno značila.

Velika isprika Luki i Gogi koji su nas strpljivo čekali sa prijevozom.

Hvala Tonči ! da te nema, trebalo bi te izmisliti!

Sanja Šarić