Za četvrti vikend od početka 44. Velebitove opće planinarske škole raspored je predviđao pauzu, nakon tri uspona na vrhove po Hrvatskoj i Sloveniji. No pred kraj trećeg tjedna počelo se šuškati o izletu iznenađenja, koji bi se organizirao za polaznike škole. I uistinu, u utorak, 5.10. stigao je raspis i poziv na izlet iznenađenja u subotu, 9.10. Osim termina, iznenađenje je činila i lokacija, koja je trebala ostati tajna sve do jutra polaska. Saznali smo samo vrijeme okupljanja, predviđeno vrijeme povratka i prognoziranu temperaturu na odredištu. Daleko od toga da tajnovitost nakon povratka s Golice nije zagolicala našu maštu, pa su uslijedila brojna nagađanja o izletu, no nažalost, dobrom dijelu polaznika nekoliko dana uoči puta nije bilo dovoljno vremena da uspiju prilagoditi prethodno uglavljene planove za vikend. A nije pomogla ni razmjerno nepovoljna vremenska prognoza za čitavu drugu polovicu tjedna.
Tako smo na okupljanju u subotu u 7 sati na Glavnom kolodvoru bili tek nešto brojniji od podgrupa u koje se uobičajeno dijelimo na programskim izletima. Skupina predvođena organizatorima Sanjom i Robijem sastojala se još od sedmero školaraca i dvoje iskusnijih Velebitaša. Iako je namjera bila još nas malo držati u neizvjesnosti, karte za vlak, uz malu pomoć interneta, otkrile su kako nam kako ćemo se po silasku s vlaka naći u naselju Doliće, smještenom u podnožju planine Strahinjčice. U raspisu je navedeno i da će najzahtjevniji dio izleta biti sjedenje u vlaku, što se pokazalo bliskim istini. Pitomi krajolici Hrvatskog Zagorja veoma su oku ugodni, a zvuk vlaka na tračnicama pružao je stimulativnu zvučnu kulisu za razgovore o planinarskim iskustvima i dogodovštinama, ali dva presjedanja na razmjerno kratkoj trasi iziskivala su punu koncentraciju od naših voditelja puta. Ali nakon autobusa od Zagreba do Zaprešića, uslijed radova na pruzi, i presjedanja s vlaka na vlak u Zaboku, sretno smo stigli u okolicu Krapine, gdje smo se prije početka uspona odlučili malo okrijepiti u obližnjem kafiću.
U 10 sati bili smo spremni za pokret, po pretežno oblačnom, ali ipak suhom vremenu. Put nas je najprije vodio preko rijeke Krapinice, okolo naokolo po jednom kružnom toku, što se pokazalo orijentacijski možda i najzahtjevnijim dijelom izleta :) , a potom kroz naselja Strahinje i Podgora Krapinska. Nakon par kilometara asfalta našli smo se na šumskoj stazi u smjeru Planinarske kuće na Strahinjčici preko Jelenskih pećina, za prolazak koje je, prema putokazima, predviđen sat i 30 minuta. Serpentine prema Jelenskim pećinama najstrmiji su dio uspona, na jednom dijelu osigurane i sajlom, koja je ovdje prije svega u funkciji rukohvata, a na svakoj razini nude pogled unatrag, prema krapinskom kraju. Prolaskom serpentina, put nastavlja najvećim dijelom kao šumski single track, po padini planine i bez većih skretanja, uz blagi nagib sve do kuće. Neposredno ispod kuće naišli smo na proplanak sa edukativnim slikama lokalne flore i faune te par zanimljivih drvenih dalekozora.
Dosegavši kuću, smještenu na 618 metara nadmorske visine, za što nam je trebalo nešto preko sata i 20 minuta, odlučili smo se za pauzu i ručak, koji se, budući da je kuća bila zatvorena, sastojao od hrane koju smo ponijeli sa sobom, i one koju je Sanja ponijela za nas :) . Iako nam je obećana pošteda od čvorologije, nakon ručka je uslijedio trening vezanja čvorova, pri čemu je naše pojačanje iz speleološke sekcije, Mislav, kojeg smo imali prilike upoznati na Kumu, preuzeo ulogu glavnog demonstratora. Nakon odmora za noge i napora za prste i glavu, krenuli smo put vrha.
Malo iznad doma, a na putu do vrha, nalazi se možda i najveća atrakcija Strahinjčice, vidikovac Dedek. Zbog svojeg smještaja i nedostatka vegetacije koja bi ga zaklanjala, pruža impresivan pogled na Zagorje, Medvednicu, Samoborsko gorje i slovenske planine. Sad već sunčano, ali ne posve bistro vrijeme omogućilo nam je prije svega pogled u podnožje, dok su drugi planinski vrhovi ostali u izmaglici. I ovdje smo napravili kraću pauzu, a potom nastavili put prema vrhu, 846 metara visokom Sušecu. Smješten dublje u šumi, nije vrh s vidikovcem i samo oznake i žigovi upozoravaju putnike da se nalaze na najvišoj točki planine. Nakon obveznog slikanja, okrenuli smo se i najprije se ponovno zaustavili na Dedeku, pa se u subotu prilično skliskom stazom spustili do planinarske kuće, a potom odabrali drugačiju stazu od one kojom smo se uspeli: onu koja vodi prema vidikovcu Slon. Slona nismo posjetili, ali smo bili jako zadovoljni raznolikom šumskom stazom, koja se u spustu mjestimice i uspinje, vodi kraj livada i kroz nisko raslinje, a u posljednjem djelu, nakon što se prođe odvojak za vidikovac, diže adrenalin i iziskuje oprez. Uspješno svladavši šumske prepreke, izašli smo na makadam i ponovno na asfalt te se kraj kompleksa NK Zagorec vratili se u kafić iz kojeg smo krenuli, na kratko piće i sređivanje dojmova prije odlaska na vlak iz Đurmanca.
Sve tri etape povratnog puta: do Zaboka, od Zaboka do Zaprešića i od Zaprešića do Zagreba bile su vlakom, a već ipak pomalo iscrpljeni nakon dugog dana, u Zagreb smo se vratili iza 19 sati. Usprkos nagovaranju voditelja puta, zaključili smo da nemamo snage za otići u Cug, nego da je vrijeme za polazak kućama i odmor uoči predstojećeg nam Kleka.
Zoki i Vjeko
