Hahlići i Samarske stijene
U sklopu opće planinarske školice ovaj vikend su pod nogama novopečenih planinara stale dvije planine. Dosadašnja je praksa bila da krotimo jednu planinu po izletu pa bi prirodno bilo postaviti pitanje kako to da smo se odlučili penjati dvije. Odgovorio bih vam da jednostavno odete na jedno i drugo mjesto pa me ponovo pitate takvu budalaštinu.
U jednoj od prošlih avantura popeli smo se na 1800 metara nadmorske visine te sam tada pomislio kako je to vrhunac planinarske škole, to je bio najviši broj koji je stajao uz ime planine na popisu onih na koje smo se planirali popeti. Tužno sam prešao popis, još jednom provjeravajući, i pomislio kako više neće biti tog uzbuđenja kada se uputim na iduću planinu. Unatoč niskim očekivanjima ostao sam očaran pretprošlotjednim iskustvom bivakiranja na gori neusporedivo male visine naspram vrha kojeg smo osvojili. To me ohrabrilo da pokušam dati priliku i idućim niskim vrhovima. I tako je krenula iduća skeptična avantura u nepoznato koja me oduševila više od svih dosadašnjih.
Okupili smo se ispred Arene, ili sam barem tako mislio dok nisam prišao bliže skupini planinara i shvatio da ti ljudi nemaju namjeru ići tamo gdje i ja ovaj vikend. Toliko o orijentaciji u prostoru u urbanom terenu, možete zamisliti kakav sam u šumi.
Nakon pravog okupljanja krenuli smo prema spilji Vrelo u Fužinama. Ispred Rupe okupili smo se kao veseli školarci na izletu, nestrpljivo čekajući da nas vodič pusti unutra, što iz razloga što želimo vidjeti spilju, a što iz razloga što je vani hladno, a unutra bi trebalo biti toplije. Nasreću, unutra je bilo obećano toplije što nije bila jedina vrlina spilje, mnogi stalagmiti i stalaktiti krasili su unutrašnjost, šarali su spiljski strop kao da je majka priroda neravno konstruirala plafon pa pokušala udaljiti nam pažnju od neravne plohe lijepim ukrasima. Idilu bi svako toliko pokvarila zalutala odvratna hladna kapljica vode koja bi se spustila s vrška stalaktita precizno ciljajući moj vrat. Dok bi se ona glasno smijala pri dodiru moje kože, ja sam ju tiho psovao; predivne li simbioze. Voditeljica nam je pričala o tome kako je ovo jedna od najpristupačnijih spilja u Europi, razlog tome je betonirani put kojim nas je s lakoćom i poletom vodila ka unutrašnjosti. Na kraju našeg puta dočekali su nas s lijeva rekviziti korišteni u filmu Winnetoua, a s desne izvor vode koji spiljski ronioci još trebaju do kraja istražiti. Opčinjeni ljepotom izlazimo iz Rupe na hladnoću. Po izlasku se dogovaramo otići u kafić kako bi se malo odmorili, put do tamo nam krasi moderni most nad jezerom Bajer. Vrckastog li imena u doba pandemije.
Nakon kratke pauze odlazimo u Podkilavac gdje se pripremamo za uspon prema Hahliću, instruktori nas dijele u grupe te smo ubrzo spremni za polazak, ili barem tako mislimo. Svaku grupu je navigirao jedan član izvidnice, nekima je to teško palo, a neki su uživali. Kao član izvidnice uspio sam se ogrebati i za walkie-talkie te sam se konačno osjećao kao pravi muškarac koji je preuzeo odgovornost na sebe. Ispravnim navođenjem grupe na put uvidjet ću koliko je i ostatak grupe dijelio moju euforiju. Kao četvrta od pet grupa krećemo nakon što smo izgubili prethodnu grupu iz vidokruga te brzo napredujemo krajolikom. Druga grupa je zalutala već u samom startu te od tada ni traga ni glasa s njihove strane sve do samog planinarskog doma. S druge strane, naša ekipa je imala više sreće; pod budnim okom instruktorice brzo sam se snalazio u prostoru i ispravno upućivao ekipu k vrhu. Kako smo napredovali po uzbrdici tako je teren postao škrtiji, sa svih strana su se vidjele gole i sive stijene koje je mjestimice sakrivalo crveno jesensko lišće. Vjetar je puhao i jasan je bio razlog zašto je za očekivati takvu škrtost. Daljnjim napredovanjem došli smo u područje travurina, blijedih travki koje su dovoljno visoke da nas škakljaju iznad gležnjeva. Kako bi vjetar zapuhao tako bi sve travke bile odgurnute u smjeru puhanja vjetra te stvorile osjećaj kao da nešto trči kroz njih. Vrlo me se dojmilo kako se iz jedne vrste klime toliko naglo prebacio krajolik u drugu, jednako lijepu i posebnu. Nakon par kratkih stanki i obavještajnih razgovora putem motorole (za koje vam, naravno, ne smijem govoriti) zalazimo u malo bogatiji dio planine, onaj šumski. Pošto smo već višesatno gazili put osjeća se umor u grupi koji se pokušava nadomjestiti slatkim bombonima, savršenog li izgovora za jesti nezdravo. Ogriješivši se u slatkim delicijama nastavljamo žustro, ali shvaćamo da nećemo danas stići osvojiti vrh već ćemo utjehu morati pronaći u ručku u planinarskom domu. Uz pokoju dvojbu oko puta i ponešto više slika stižemo do doma gdje mi instruktorica pokazuje hladnu sobu. Soba se doimala uistinu hladno, kako fizički, tako i psihički. Nagurana su dva stisnuta kreveta na kat te maleni stolić, u toplijem razdoblju čovjek bi to nazvao zatvorom, ali u hladnijim mjesecima planinaru ovakve stvari mnogo znače. Nakon razgledavanja spartanskog ugostiteljstva ipak odlazimo u blagovaonicu doma ilitiga topliju sobu (ipak grah radi svoje).
Odmoreni i okrijepljeni započinjemo spust, ovoga puta grupe se spuštaju u tandemu. Vjetar je sada bio jači te su postojali trenutci u kojima smo se mogli lagano i nasloniti na njega, s vremenom je jačao te su štapovi bježali, a vjetrovke šuštale. Srećom nije bilo hladno pa je cijelo iskustvo bilo vrlo zabavno. Uz pokoju sliku brzo smo klizili prema podnožju. Pogled nam je krasilo more i otoci u daljini, a svakih toliko nabasali bismo i na pokoju lokvicu, ono po čemu je ovaj put i poznat. Putem je instruktoricu netko nazvao na mobitel, bilo mi je čudno kako se uspjela sporazumjeti s onim s druge strane žice uz vjetar od kojeg nisam čuo vlastite misle, očito da znakovni jezik nekada ima svoju primjenu. Spustivši se u šumski dio planine vjetar je oslabio, ali i vidljivost. S naglavnim lampama smo uhvatili članove drugih ekipa i spustili se u podnožje. Intrigantno je bilo promatrati tračke svjetlosti koji se pojavljuju i nestaju spuštajući se putem u nadi da pronađu put do autu od kud smo došli. Nakon nekog vremena sve ekipe su sretno stigle u podnožje te smo nakon pokojeg zalogajčića, koje muzičke zelje i malo priče otišli prema domu.
U domu nas je dočekala večera i krevet na opće oduševljenje, zanimljivo je koliko malo čini čovjeka sretnim kad ostavi dušu na planini. Dom je imao dva kata, u prizemlju je bio prostor kuhinje i blagovaonice, a na katovima spavaonice. Uz milozvučnu gitaru naša dva svirača i pokojeg pjevača odigrasmo pokoju partiju karata. Društvo nam je pravio jedan elegantan pas i dvije mačke, uz finu hranu koja je bila spremljena pravo je čudo kako su tako lijepog stasa. Kako je noć odmicala tako je sve manje ljudi ostajalo u blagovaonici, razgovori su postojali intimniji, iskusniji su nam pričali o svojim avanturama u daleke zemlje i visoke planine. S mislima u oblacima, otprilike tamo gdje su se neki od instruktora popeli, padam u san. Zaslužio sam.
U nedjelju ujutro, nakon buđenja i obilnog doručka u planinarskom domu „PD Bijele stijene“ u Tuku oko 9.30 sati započeo je naš pohod u osvajanje vrha Samarskih stijena. Okupili smo se na parkiralištu ispred doma, sjeli u aute i zaputili se prema 13.kilometru makadamskom cestom. Tamo nas je dočekala hrpetina drva (cca 2 metra drva) koju smo trebali zajedničkim snagama prenijeti do Ratkovog skloništa. Poslagani u kolonu, u obliku velike gusjenice, drvo po drvo smo premještali s jedne hrpe na drugu hrpu.
Također smo kod 13.kilometra imali vježbu izrađivanja nosila za unesrećenog koja smo izradili pomoću drva i naših zamki. Naši instruktori, Dragec i Josip, vješto su nam pokazali kako se to radi te smo uz njihovu pomoć napravili najbolja nosila koja školarci mogu napraviti. Nismo očekivali da će ovaj vikend biti toliko fizički zahtjevan, ali unatoč svemu tome dobro smo se zabavili, otpjevali pokoju pjesmu i većinu drva odnijeli do Ratkovog skloništa. Preplavljeni umorom, znojem i hladnoćom stigli smo do Ratkovog skloništa gdje nas je dočekala naložena vatrica u peći i prostor ispunjen planinarskom energijom i ljubavi. Nakon što smo se ugrijali i ponešto pojeli, vrhunski dečki koji su završili alpinističku školu u PDS Velebitu, pokazali su nam kako se to vješto penje po stijeni uz svu potrebnu opremu. Neki školarci planinarske škole su se užasavali samo na riječ alpinizam, dok je ostatak ekipe bio opčinjen tim pojmom i spreman da upiše alpinističku školu, nakon što obave planinarsku školu.
Po završetku alpinističke vježbe, krenuli smo u obilazak Zapadne strane stijena. Nakon 45 minuta hoda strmim usponom i preplavljeni jesenskom idilom, ljepotom oštrih i velikih stijena te prekrasnom šumom koja nalikuje prašumi dolazimo do vrha Samarskih stijena. Na vrhu smo se zadržali desetak minuta i upijali posljednje zrake sunca. Pogled s vrha se ne može riječima dočarati kao ni pomoću mobitela ili dobrog profesionalnog fotića, ali za uspomenu treba poslikati pokoju slikicu. Nakon osvojenog vrha vratili smo se do auta i zaputili se u planinarski dom „Bijele Stijene“ u Tuku. Tamo smo se uz piće i iće još malo družili te iscrpljeni od napornog vikenda zaputili se natrag za Zagreb. Ovaj vikend bio je nevjerojatno i prekrasno iskustvo za sve nas školarce i sigurna sam da će nam ostati u divnom sjećanju. Jedva čekam sljedeći izlet, za koji vjerujem, da će biti ispunjen novim izazovima i još ljepšim avanturama.
Ana Jakopec i Marin Jovanović
