6. izlet 44. VOPS – Baške Oštarije 6.-7.11.

1 dan.

Oko 10:30 je bio polazak prema južnoj ruti. Od hostela Baške Oštarije smo krenuli Poučnom stazom Terezijana prema Kubusu. Tim dijelom nas je vrijeme služilo (čak je i sunce malo provirilo) pa je šetnja bila ugodna nadasve. Došli smo do Kubusa gdje puca prekrasan pogled na Pag. Od Kubusa smo krenuli prema Sadikovcu preko Debele Kose. Tu je vjetar počeo puhati tako jako da je bilo izazov ostati na nogama.

Uz pratnju vjetra i magle krenuli smo se uspinjati prema vrhovima Jelarje (1.173 m), Sladovačko brdo (1.214 m) i konačno Veliki Sadikovac (1.286 m). Na Velikom Sadikovcu se nismo dugo zadržali jer nas je vjetar otpuhao dalje.

Prema Baškim Oštarijama smo krenuli preko livade Sladovače gdje je vjetar oslabio, ali je zato počela padati kiša. Nakon kvalitetnih 11-tak km hodanja vratili smo se mokri i propuhani između 17:00 i 18:00 u hostel na topli gulaš i hladno pivo.

Nakon večere u hosteli, instruktori su održali kviz općeg planinarskog znanja. Rješavali smo u grupama. Moja grupa nije pobijedila jer nismo varali niti smo imali instruktore u timu. I naravno, vježbalo se vezanje čvorova. Drugim riječima, priprema za nadolazeći ispit.

2 dan.

Drugi dan je na rasporedu bila sjeverna ruta. Temeljem iskustva grupa koje su prešle sjevernu rutu dan prije, instruktori su pametno zaključili da se autima prevezemo cestovnim dijelom puta. Tako smi mi oko 9:00 autom krenuli od hostela do Vrila Petrovac, tj. do skretanja za Premužićevu. Ali sama vožnja nije vremenski skratila rutu jer smo tamo vježbali određivanje azimuta na terenu (vizioniranje) i stojne točke. Zaključak: našli smo se na karti!

Nakon toga smo krenuli prema vrhu Kiza (1.274 m), ali preko Kamenice. Na Kizi je bila kratka pauza i uživanje u pogledu. Valja napomenuti da je drugi dana vrijeme bilo savršeno za planinarenje. Spustili smo se sa Kize istim putem i od Kamenice smo se uputili prema Ljubičkom brdu. Uspon prema samom vrhu Ljubičko brdo je bio izazovan, ali uspiješan. Na određenim djelovima smo se penjali po stijenama koje su bile skliske jer je kiša padala cijelu noć.

Tu smo se mimoišli s grupom koja se kretala istom rutom, ali suprotnim smjerom. Razmjenili smo ključeve od auta, nazdravili i krenuli dalje. Popeli smo se na vrh Ljubičko brdo (1.319 m) gdje smo uživali u pogledu sa svih strana.

Zatim smo se križnim putem spustili prema cesti, ali smo morali produžiti prema jezeru gdje počinje staza prema Filipovom kuku. Naime, tamo bili parkirani auti druge grupe čije smo ključeve razmijenili. I tako smo se autima od jezera dovezli do hostela između 16:00 i 17:00. Nakon što su se sve 4 grupe okupile, polako se krenulo prema Zagrebu.

Ivana Vinski

Saturday 6th of November - Kiza

We are arriving at the end of the school, so our instructors need to make sure that we experience all kind of situations that we might find when we go hiking. In this occasion, they probably had some dance rain the days before the weekend, because we managed to have rain, wind and fog all combined on Saturday!

 We started hiking with no doubt that we would have a day plenty of adventures. In one of the breaks we learned how to do triangulation, just in case we needed it. Really interesting.

Then we kept walking tors Kiza and the fog was more and more intense in every step. At some point we realized that none of us had counted how many people were in the group, but thanks god we all were able to recognize the 9 faces of the members of the group, no one was left behind. From that moment I kept counting every 5 minutes that all 9 members were always there.

We climbed up Kiza to enjoy the no views but with the satisfaction of having achieved the peak. Fortunately, our instructor had some pictures saved on his phone of a clear day in this route for us to see what we were missing. We definitively need to come back.

While descending we were able to wear our raincoats and test the quality of our boots, walking against the wind, with our frozen fingers hidden in soaked gloves. At this point we deserved some rest and food, so we looked for a spot for a short recovery break.

After that we continued our way through Ljubičko brdo, surrounded by the colorful trees that fall gives us, enjoying the amazing colors. We skipped the last part of the route, Filipov, because it was getting dark, cold and we were already satisfied with all the adventures of the day.

So we made our way back to the hostel while dreaming of a hot shower and dry clothes. And what a surprise we had when we arrived.... there was no hot water left! Anyway, the cold shower felt really good and the warm meal right after, even better.

We were all tired, the cold and the wind of the day left us exhausted. But we still got the chance to test our brains with a quiz game the instructors had prepared. 

Sunday 7th of November - Kubus

We started the day with 8 degrees and no rain, followed by an „all you can eat“ breakfast with eggs, sausages, cheese, oatmeal... that gave us all the necessary energy to start the new adventure. The instructors made the groups, this time I made sure I counted how many members we were (learning from the mistakes of the previous day) and we started walking.

The nice weather put us automatically in a good mood and with the determination that we would complete the whole route. So we started climbing  Kubus and were finally able to enjoy the views. The combination of the sea, the islands, the mountains, what a spectacle! We continued the route, walking really fast and motivated, with a big smile on our faces getting to the next point. We continued tors Jelarje and after that, Sladovačko bordo. We decided to have a longer break there because we had plenty of time and were climbing fast. We fed our eyes with the nice views again and slowly realized how the fog was approaching us. For a moment we thought that we were arriving at Mordor, but then the valley gifted us with an incredible sea of clouds.

But always expect the unexpected, and at this point of the route we faced a new challenge. One of the students started feeling bad and we decided to have another long rest there. We learned how important is to have the 1st aid kit always ready and full of „just in case“ pills. While we were resting we had some photo modeling sessions, of course.

Our friend was not feeling better, probably would not be able to finish the planned route. It was time to start making decisions. What should we do? As we were really close to the next highlight of the route, we decided that one of the instructors would stay with the student while the rest of the group approached the V. Sadikovac peak.

Once at the top we discussed the options we had. Should we split the group? Stay together? Continue the route? Head back to the hostel? We all quickly agreed: We start together, we finish together.

So we went back to pick up our colleagues, distribute some of the weight of the backpack of our friend, and all together looked for the fastest and easiest way back to the hostel.

Climbing down was more challenging and slippery, and I was going with one of my eyes closed because one of my contact lenses got lost inside the eye. Whoever uses contact lenses, knows what I am talking about. So we had to stop again, to find the lost contact, and of course I did not bring any antibacterial liquid, extra lenses, or glasses with me to the hike. Everything was packed and waiting for me in the car. The need for a full 1st aid kit showed again!

After all the adventures and learnings of the day, we finally arrived at the hostel and had a nice meal.

Laura Monter

Prvi dan, smjer Veliki Sadikovac – Kubus

Velebit. Planina po kojoj se naziva naše društvo i kultno područje koje u Hrvatskoj budi svojevrstan osjećaj nacionalnog ponosa. Svaka planina izaziva kod mene određeni respekt, da ne upotrijebimo kakav teži izraz, ali ova ga izaziva malo više. Čak i na neviđeno, a uživo ga je svakako opravdala. 

Vremenska prognoza na radiju po putu je upozoravala na olujne udare vjetra na Velebitu i već po izlasku iz automobila uvidjeli smo da neće trebati štedjeti na slojevima odjeće. Nakon smještaja u hostel, uslijedio je kratak brifing na kojem smo saznali da ćemo se dijeliti u četiri grupe, pri čemu će po dvije imati istu rutu, ali u različitim smjerovima. Dakle, svaka samostalno na svoju stranu. Mojoj grupi za prvi je dan pripala južna ruta, najprije prema Velikom Sadikovcu kao najzapadnijoj točki, a potom u smjeru Kubusa.

Nakon promatranja zadane rute i kratkog orijentiranja, uputili smo se uz obližnje skijalište u smjeru Sladovačkog brda. Uspon stazom još uvijek pomalo nalik planinarskim stazama na koje smo naučeni polako nas je uvodio u izazove koji nam predstoje i pružio nam prve poglede na vidno uzburkano more u Velebitskom kanalu. No Veliki Sadikovac ispred nas, kao i drugi obližnji vrhovi, ostali su zaklonjeni niskim oblacima. Lagano spuštanje sa Sladovačkog brda dovelo nas je do makadama, prijelaz kojega je označio početak uspona na Veliki Sadikovac. Taj uspon bio je prvi ovog vikenda koji je ugrozio dio definicije koja planinarenje opisuje kao kretanja snagom nogu po planinama, budući da su u uspinjanju stijenama značajnu ulogu morale igrati i ruke. Oštar vjetar i nešto kiše iziskivali su dodatni oprez na ovakvom terenu. Prošavši stjenoviti dio uspona došli smo do zaravni koja nam je ponudila zavjetrinu i priliku za kraći predah prije završnog uspona. Završni uspon ponudio je, kako je naš instruktor, pročelnik Dragan opisao, irsku mističnost, a na maglom i niskim oblacima obavijenom vrhu također nam je opisao kako odatle inače puca prekrasan pogled, što smo samo mogli pokušati zamisliti. Nakon malo istraživanja našli smo stazu za silazak prema Sladovači, kojom smo ubrzo ušli u šumu i malo se zaštitili od vjetra, no lišće na mokrom kamenju i korijenju pobrinulo se da se previše ne opustimo.

Došavši do ceste u podnožju, potražili smo zavjetrinu za okrijepu iz ruksaka i potom sa ceste prešli na planinarski put uz jamu Sladovaču. Na posjet jami se nismo odlučili, kako bismo prije mraka mogli dosegnuti Kubus. Nakon kraće rasprave o mogućnosti kretanja tamošnjom čistinom po izohipsi, bez dodatnog uspona i spusta, ipak smo se, tražeći dodatnu zaštitu od vjetra, odlučili za više šumovit planinarski put. Teško je reći kako bi nam bilo na čistini, ali stjenoviti grebeni Jelarja zaštitu nam baš i nisu pružili.

Nakon spuštanja s Jelarja našli smo se na Terezijanskoj cesti, odakle do Kubusa, spomenika izgradnji ceste Gospić – Karlobag, vode dvije staze. Nismo se odlučili na onu izravniju do podnožja Kubusa, nego na više grebenski put preko Debele kose. Brda prekrivena pretežno niskim raslinjem, s vrhunskim pogledom na more, inače možda omogućavaju ugodnu šetnju, no u subotu smo tamo bili izloženi veoma snažnoj buri i kiši koja je taman počela intenzivnije padati, što je uvjete učinilo veoma zahtjevnima. Po dosezanju Kubusa, za povratak u Baške Oštarije odlučili smo se za cestu, a ne na poučnu stazu Terezijana, kako bismo se što brže i lakše mogli domoći topline i suhoće hostela, a i kako bismo zadržali opciju autostopa. No da smo se na autostop i odlučili, na cesti do povratka nismo vidjeli niti jedan automobil.

Drugi dan, smjer Filipov kuk – Kiza

Nakon izazovnih vremenskih prilika prvog dana, laknulo nam je kad smo vidjeli da je kiša prestala, vjetar se malo smirio, a ranojutarnja magla razišla se do polaska. Uslijedila je ponovna podjela u grupe, dakako, imajući na umu tko je već bio na kojoj ruti prvi dan, a potom i određivanje smjerova. Mojoj grupi za drugi dan pripao je smjer Filipov kuk – Kiza. Vidjevši da početak i kraj rute otpadaju na cestu i makadam, prolazak kojih uzima od danjeg svjetla, instruktori su se dobro domislili da grupe autima dođu do krajeva makadama i da se prilikom susreta na stazi razmjene ključevi, da se autima možemo i vratiti, kako bi što više vremena ostalo za planinarske puteve.

Od dva puta koja makadam povezuju s Filipovim kukom, odlučili smo se na dalji, zapadniji, i, pretpostavljali smo lakši put, koji kreće od Crnog vrela. No ispostavilo se da izbor ovog grebenskog puta znači penjanje po mokrim stijenama i zaključili smo da ćemo upozoriti grupu iz suprotnog smjera da za svoj silazak odabere alternativni put. Nakon početnog stjenovitog uspona, grebenski put prilično brzo vodi do odvojka za Filipov kuk. Budući alpinisti Marin i Matej odlučili su se s instruktorima Željkom i Markom na osvajanje samog vrha, dok smo mi ostali, manje hrabri i manje avanturistički nastrojeni, odlučili nastaviti do točke s koje se odvojak za Filipov kuk ponovno spaja s putem za Ljubičko brdo.

Nakon prolaska kroz Vrata i susreta sa zanimljivom faunom rogatog nosića, ugledali smo travnati pojas Ljubičkog brda, uspon na koje je bio možda dionica najviše nalik rekreativnom planinarenju na kakvo sam navikao. Staza od sitnog kamena vodi kroz nisko raslinje bez previše skretanja prema hrbtu brda, a pogled s vrha prema Jadranu, okolnim vrhovima i koprenama magle u udaljenim kotlinama, vrijedan je svakog napora. Put je ubrzo ponovno postao stjenovit i prilično izazovan, a za dio preko Kuka od Karline plane još uvijek nisam siguran je li trebao izgledati kao je izgledao, ili sam negdje krivo skrenuo. Na potezu prema Medvjeđem kuku, kraj kojeg smo samo prošli bez osobite želje za njegovim osvajanjem, sreli smo se s grupom iz suprotnog smjera i razmijenili ključeve. Potom smo izbili na makadamski put kojeg smo se držali do vode Kamenice, kod koje smo skrenuli na stazu prema Kizi. Kombinacija šumskih staza i kraćih stjenovitih dionica vodi preko nekoliko skrivenih proplanaka do stjenovitog vrha. Putem nas je s jedne od litica pod kojima smo prošli pozdravio par divokoza. Pod Kizom sreli smo još par skupina planinara, a na vrh se ovaj put, uz Marina, Mateja i instruktore, popela i Maja. Po njihovom silasku, krenuli smo istim putem natrag, stazom prilično skliskom za spuštanje, prema Kamenici i dalje makadamom, u potrazi za autima. Svoju avanturu okončali smo taman sa zalaskom sunca i vratili se do hostela.

Vjekoslav Klarić

Šesta stanica na turneji Planinarske školice nas je vodila u srce Velebita, prema Baškim Oštarijama.

Kako se nedavno vrijeme pomaklo na zimsko, tako smo se već u rano subotnje praskozorje zaputili autima od Arene, a dogovor je bio kava na Brinju, ili u hostelu. 

No, budući da smo apstinirali dva vikenda od izleta, neki su od prevelike želje za planinom, preskočili benzinsku i zapičili direktno do hostela u Baškim oštarijama.

Po izlasku iz auta – šok. Vjetar ozbiljne količine čvorova se sručio na nas i oko nas. Magla je i sivo – dobrošli na Velebit!

Ubrzo zatim se dijelimo u divizije, vođe plemena izdaju posljednje naredbe i već par trenutaka kasnije svaka divizija grabi u različiti dio magle, tobože, svjesna kuda ide i što ih sve čeka.

Kompasi i karte rade sto na sat, sve pršti od orijentiranja. Radi jednostavnosti, sve puteve dijelimo na dvije vrste: one koji vode na Kizu i oni koje ne vode.

Hodamo, napredujemo, da je bar malo toplije, mislimo u sebi.

Svaki doživljavju put na sebi svojstven način, ali ono što je svima zajedničko je – nitko ništa ne vidi, i svima je hladno. Većina prvi puta vadi komade opreme za koje do ovog izleta nisu niti znali da imaju a niti čemu služe – traži se sve što je toplo, vunasto, mekano. Oni koji nemaju, gledaju u susjede. Sve se dijeli, pa tako i cure svoje rukavice dečkima. Mogla bi nam konačno i kabanica trebati, potajno se mislimo.

Zvalo je kišu za nekad popodne, i tako je i bilo.

Opet, svi zavukli duboko u ruksake, i najednom su svi prekriveni kabanicama ili kišobranima koje vjetar okreće na drugu stranu.

Koju god kombinaciju opreme odabrali, rezultat po dolasaku u hostel je svima isti: vodo-propusan.

Večera u hostelu je bila radna. Nakon zagrijavanja prstića radi slaganja zamki, stiže i najavljeni vrhunac večeri – planinarski kviz.

Voditelji već lagano razvaljeni od umora, slažu i diktiraju pitanja, rulja podijeljena u grupe sluša i prati i na papirnate ubruse zapisuje odgovore, uglavnom Točne.

Kviz lagano prerasta u nadigravanje onih sa najvećim općim znanjem oko planina, svi dobro prate, a rezultat se lomi na pitanju tko je najveća planinarka: Dragojla ili naš Dragec.

Dalje, pripetavanje u igri snalaženja u prostoru putem azimuta i triangulacije.

Konačno, voditelji igara posustaju, školarci dolaze do daha, vino teče u potocima, grlo se moči i kreće pjevanka...

Sve skupa se radi kućnih pravila seli u gornji dom hostela gdje su spremni ležajevi. Pjesma se u krugu najupornijih nastavlja do sitnih sati. Većina spavača iduće se jutro budi sa ožiljcima od silnog pjevanja a neki i od iskrivljenih leđa nakon spavanja na podu.

Novo jutro donosi sasvim drugu priču. Već na prozivci se dio rulje grije na prvim zrakama sunca, lijepo je i toplo. Rotiramo divizije i sastave, mjenjamo puteve.

Oni iskusni kreću autima i parkiraju u podožjima uspona, da prištede vrijeme, vrlo mudar odabir, pokazati će se.

Svima sunce na putu, karte se pospremaju, motorole koje nam služe za koordinaciju sa drugim grupama padaju u drugi plan. Plan je jednostavan, a to je dočepati se prvog značajnijeg vrha i naplatiti svu muku prošlog dana sa ozdravljajućim pogledom na vrhove, na more, na otoke..  

Mašemo si preko planina, grijemo na suncu, šaljemo fotkice u grupu.

Ovako rastavljeni i razbacani po Dabarskim kukovima, ne možeš se ne zapitati tko je prošao gore i kome se teže penjati; tko je fasovao uspon na Kizu po magli, tko se izvukao, tko doživio bolji pogled...

Ponovo se skupljamo u hostelu, za kraj napadamo lokalnu siranu i otkupljujemo sve dostupne mliječne proizvode.

U kuhinji se gozbimo sa domaćim specijalitetom – tjestetinom na velebitski, zaljevamo sa nefiltiranim velebitskim pivom, a za kraj tamanimo i palačinke sa nutelom i orasima.

Punih usta dočekujemo zadnju diviziju naših penjača - upravo se spustili sa Kize.

Konačno, trpamo se po autima i napadamo nazad put doma, već debelo u noći. Hvala, Velebit!

Zoran Kordić