Ajme, stvarno dugo, dugo se nisam prolio po tipkovnici s izvještajem. (Sem onog na koji me Dragec natjerao s pištoljem uperenim u čelo) I mogu ti reć da mi je malo i žao zbog tog. Svježim i prvim čitačima domarovih dnevnika, želim kazat da ja sam tipkam misli kako mi teku, dosta često samo odlutam, ne ispravljam se niti čitam što sam napisao, pa kako ispadne ispadne. Trudi se bit u flowu. U proteklih, eto, duže od godinu dana se uistinu svašta izdogađalo u mom životu vezanog za Velebit. Od lijepog, ružnog, teškog, frustrirajućeg, ovakvog, onakvog… Sve u svemu kad se podvuče crta-ispunjavajućeg. Baš šaltam slike i baš mi je krivo što mnogo tih dogodovština nisam podijelio s Vama. Opet ono isto što se kroz svaki izvještaj provlači, poseban pozdrav svoj trojici revnih čitalaca. Uglavnom, baš smo svašta proživljavali u toj našoj maloj poludisfunkcionalnoj zajednici PDS Velebit, al to je tako u svakoj familiji.
Ono što bi izdvojio, budući da se jel, veže uz sve moje izvještaje "domarove dnevnike" je to da više nisam domar naše drage hižice. Zbog moje impulzivnosti i općenito teškog prihvaćanja da stvari ne moraju bit točno onakve kako sam si zamislio (trenirat ću to, obećajem)((jer sam najvažniji, najpametniji i samo sam ja bitan na ovoj planeti))(((se kuži ironija, ako ne, naglašavam ju))) dao sam ostavku na mjestu domara Ratkovog. No, ne brinite, to apsolutno nije nikakva tragedija, upravo suprotno, jedna predivna djevojčica, puna ideja, želja, sposobnosti i strasti ponuditi i revnije se baviti kućicom nego što sam ja ikad bio u stanju, Helena se prihvatila posla domarstva. Uopće ne sumnjajte da će bit tisuću puta bolja nasljednica nego što sam ja ikad bio. Draga Helena, ustraj i pretvori svoje zamisli u djela. Ljubim te. Jedino što mi te je žao je taj dio da će ti Dragec dahtat za vrat, moraš pisat izvještaje!!!
Prosinac je, jedini mjesec u godini kad sam iskreno radostan i veseo. Tradicionalno sam pijan prosincima, siptomatično (se to tak veli?) sam apsolutno dobre volje, uopće se ne živciram, ništa me ne tangira. Ne svađam se prosincima, pun sam ljubavi i altruizma. Kratki fitilj se zamjeni s nekim kineskim kaj se uopće nemre zapalit. Možda zato ima malo više psovki nego inače.
Lupio me nalet inspiracije, pa bi podijelio s vama tri izleta skuhana ovaj mjesec. Pa krenimo.
IZLET PRVI: NI MEDU NI ZEKU
Godinama se u meni kuha želja zveknuti Vihoraški put po zimi. U prvom tjednu prosinca u Mrkoplju je zveknuo pravi pravcati snijeg. Pravo vrijeme rekao bih za ispunit si dugogodišnju želju. Ekipa se skupila sama od sebe. Kroz tjedan sam bio u Mrkoplju, na placi sreo Valentina, "što je, gremo kramat po Samarin u subotu?" "jeli papa katolik?" odgovori on meni pitanjem. Ginobili, drug iz osnovnoškolskih klupa, njega ne treba niti pitat, samo rekao da idemo, Mlađo, prljavi matičar, je doktorirao koji tjedan prije pa je nakon dugo vremena napokon bio spreman za haharije. Spustili smo se u Sušilo, tamo nas već čeka Valentin, kasnimo pa je na trećoj pivi, slomili smo usput pol kile rakije, jer je, jel, hladno. Dinu, rendžericu NP Risnjak sam molio kroz tjedan da nam utaba put džipom. "Say no more, tako i tako mi je to delo." Simpatično mi je promatrat kako je u 9 mjeseci svakodnevnog boravka u Mrkoplju pobrala naš govor, mote, psovke i općenito općepoznati malo-po-malo mrkopalj state of mind. Živila ti meni. I tako, krenuli smo put 13og, usput se javili Kikiju i Nini, inače predivnim ljudima s još divnijim sinovima i jednim ludim psom Tukom (o čijim dogodovštinama valja napisati cijeli jedan roman, al nije to na meni, odite u dom pa nek vam oni pričaju) da puknu potragu ako do određene dobe se ne vratimo, maznuli još tamo po pivu i put pod noge. Samo bi Vam htio reć da više uistinu ne morate izbjegavati dom u Tuku jer su Kiki i Nina u vrlo kratkom roku napravili od njega drastični zaokret, ma i da su samo malo promjenili kako je bilo do sad pod starim vlasnicima, to je već užasno puno. A napravili su stvarno jednu predivnu planinarsku priču. I ne namjeravaju tu stat. Odite, nećete bit razočarani. Bla,bla, vratimo se mi natrag. Sjeli u auto i uskoro je asfalt zamjenio najdraži makadam na svijetu. Dina je odradila svoj dio posla i stvorila kolotrage, taman toliko velike da naš auto može proći. Prvo pišanje na Matić poljani i ćakulica s partizanima, kod njih nema ništa novog, al uvijek mi ih je drago vidjet. Četvero ljudi, niti jedan čovjek,sami smo u najčarobnijem mikrokozmosu univerzuma. Srećemo putem familiju divljih praščića, sovu, lisicu, srnu, sokola. Dolazimo na 13i i ne govorimo ništa, al vidimo da smo zasrali s parkingom. Putna piva i oblačenje. Vihoraš sam brat bratu pregazio tisuću puta. Valentin četiri tisuće puta. Znamo ga napamet. Ovoj dvojici objašnjavamo da je to inače šetnjica, da imamo samo jedan detaljčić, ljusku, i da bolje da idemo od strane Bijelih prema Samarima, jer ono, radije ćemo ljusku popesti nego se po njoj spustiti. Krećemo ka Vratima, skrećemo u Klanac kostura… Mokri i premoreni kao psi. Naime, snijeg je dubok do koljena pa prtimo, prtimo i prtimo. Na putu za bijele, Valentin nas malo skreće s puta na stijenu koju je on otkrio a s koje puca najbolji pogled na vrh Bijelih i Prste. Divimo se vidicima, umalo ginemo u silasku, dolazimo na sklonište i tu marendamo. Mislim si, ajde, najgori dio puta smo prošli, sad nam je laganini do ljuske. Tako je i bilo. Prve tri minute. Prtimo nemilo i dalje, propadamo kroz škrape, počinjemo gubiti markaciju. Ok, izgubili smo markaciju, vodimo put intuitivno, sve izgleda logički, ništa nije logički, svako malo se vraćamo i općenito trošimo dosta vremena. Vihoraš je inače i više nego dobro markiran, toliko dobro da po kopnu često budem "ljutit" jer samo marširaš i ne dopušta ti niti malo improvizacije. Tom idejom sam se i vodio pri planiranju izleta, kaj, bit ce snijeg, al marka je na marki. I je. Al je 90 posto marki po podu. Jebiga, kreću prve krize. Uspješno ih brodimo i napredujemo mic po mic. Ispred nas se ukazuju friški tragovi zeca. Pratimo zekonju i zekonja je pravi planinar. Majstor ide točno po stazi, tragovi vode kroz labirint šume i stijena i točno kad misliš glupi zec kuda ćeš eto ti marke na drvetu. Slavimo zeca (molio bih da mu se izradi kartica i plati markica za iduću godinu, hvala) kad odjednom prestaje zec i kreću stope medvjeda. Češemo se po glavi, nije nam jasno kamo je nestao zec, slutimo najgore no prihvaćamo novu vođu puta i nemali broj puta nam nije jasno jel sve u redu s medvjedom. Medo je budala, ne jebe njega da ide lakšim djelovima, lik piči samo ravno. Da ti pobliže objasnim. Imaš džombu od 2 metra. Možeš ju zaobići i lijevo i desno, ali ne, medo grabi pravo po njoj. U jednom trenu odluči lik skrenut oštro lijevo, u previsnu stijenu, onako, od oka ja bi rekao da je to nekakvih 7b+ ocjena, rastajemo se od mede i nastavljamo s gubljenjima i prćenjima djevičanskog i netaknutog snijega. Valentin iz naftalina vadi staru mrkopaljsku: znate zašto je medvid najjača životinja? zašto? jer je jak ko bik. Pomogli su nam dosta i medo i zeko, prešli smo 2/3 puta, uskoro smo na ljusci. Iza svakog zavoja i Valentin i ja vičemo evo ljuske, i tako dovoljan broj puta da nam Ginobili i Mlađo ništa više ne vjeruju. No i dalje osjećamo da bi se svaki čas trebala ukazati ljuska kadli odjednom se baš grozno pogubimo. Raštrkali smo se svatko na svoju stranu u potrazi za markom, ne možemo nać dalje put, a od silne vrtnje amo tamo ne znamo više ni od kud smo došli budući da smo sve ugazili. Naposlijetku smo na jedvite jade iskopali marku, te dolazimo pred ljusku. Tu kreće rokenrol. Ginobili pronalazi ruksak. Kakav crni ruksak sad? - nije crni, crven je.
Uglavnom, usred ničega ispred nas stoji ruksak. Apsolutno nam ništa nije jasno. 5 minuta vijećamo i dogovaramo se tko će ga pomaknut, nitko nije hrabar, očekujemo nekog nesretnika ispod. Napokon ga otkopavamo i s olakšanjem odahnjujemo, nitko nije zakopan. Otvaramo ruksak a u njemu apsolutno sve. Od ključeva, mobitela, novčanika, rezerve odjeće… Shvaćamo da je vrag odnio šalu, virimo po škrapama, tražimo nesretnika, mislimo da je pao i poginio. Jedva sebe nosimo, kamoli još dodatan ruksak, ostavljamo sve kako smo našli, uzimamo osobnu i odlučujemo kontaktirati GSS čim se spustimo u zonu signala. Psiha radi svoje te vrtimo u glavi najgore scenarije. Od cijele bizarnosti situacije ljusku nismo niti osjetili. Počinje se mračiti, u strahu od mraka i labirinta u kojem se nalazimo doslovno trčimo prema autu. Užasno je teško i naporno no taman kad se upalio dark izbijamo na stazu prema Ratkovom. Ogroman teret je pao s duše, sad više barem nema gubljenja, ZNAM ovaj kilometar u kamen (tako si pričao i za vihoraša ova dvojica dobacuju) dolazimo na parking, skidamo apsolutno mokru robu sa sebe, pijemo pivu i krećemo prema civilizaciji. Zaboravili smo onaj prešutan pogled da smo se ukopali, svim silama se trudimo izbaciti auto na kolotrage, ne ide. Drž-nedaj, posebnom tehnikom "na drkanje" smo uspjeli nekako baciti auto natrag na put, sjedamo u auto i pičimo prema zasluženoj pivi i gulašu od divljači s domaćim njokima što smo si naručili u domu da nas čeka toplo. Kikiju pričamo o ruksaku, zovemo GSS, prijavljujemo slučaj, u dogovoru s njima na facebooku pišemo i pitamo da li netko zna dotičnog; digla se cijela graja. Kikiju ostavljamo osobnu i krećemo put Zagreba. Izbacujemo Valentina iz auta pred Sušilom. Atmosfera je užasna, baš opipljiva tuga i nemoć. Kiki, pametan i bistar kakav je, utipkao je podatke s osobne u internet imenik, izbacilo mu broj, nazvao je i čovjek se javi…
pazi sad, majstor je 2014e(!!!) tumarao po vihorašu, malo se pogubio, skinuo ruksak koji mu se otkotrljao i više nije mogao do njega. Tako je i ostao do dana kad ga je očio budala medo bacio nama pod noge. Ja ne priznajem niti jedno drugo objašnjenje. U tom času se prolomila prava euforija, pustošimo police benzinske, vrištimo od radosti, dolazimo u Zagreb i skrećemo direktno na tulum. A ako nešto znamo, znamo dobrano tulumarit.
IZLET DRUGI: TAJ LIK
Nisam niti došao Sebi (znate vi Sebu?) od vihoraša kad mi od zore u ponedjeljak krenule kapati insajderske informacije da je krenuo sipati novi snijeg. "Pada ko blesav, da ga još pol metra padne kokoše bi zvizde ćokale". Say no more, u utorak navečer sam već bio u Mrkoplju. I stvarno, padao je snijeg. Padao je cijelu srijedu, al onaj najgori od svih snjegova, južni, mokri. Padale su cijele kruplje, al se ništa nije hvatalo. Jebemti južinu. Mrzim takav snijeg, to mi dođe kao djevojka koju špreham, trudim se, bacam krafne u oči, dajmidajmi, a ona se poigrava, sve bi dala ali neće i samo me još više loži i smije mi se kolko sam jadan. Molećljivo sam gledao u nebo, o daj okreni, makni to jugo molim te. Četvrtak je osvanuo pravo leden. Trčim preko puta do susjedove kuće, on ima 4 toplomjera na kući i svaki viče debeli minus. Okrenuo je sjeverac, molbe su mi uslišane, a pravi jackpot je uslijedio oko podne kad je krenuo novi snijeg. Uhhh, petak, subotu sam bio u pravom treningu. Od jutra do prvog mraka skijanje u Šladmingu, pardon na Čelimbaši, od popodneva skupljanje dekubitusa na šanku u Sušilu. Padaju dogovori, u nedjelju mi dolaze Nix i Bronx pa ćemo odvalit turno turu. Obećao sam sam sebi spavanje na vrijeme, no kako to obično biva, odneslo me. Poslije subotnjeg skijanja, malo sam se opio sa susjedima, otišao u Sušilo gdje je bio pub kviz, iz Sušila su me izbacili jer očito nije neka fora derat se odgovore na glas. U neimanju prostora da nastavim s čašicom otišao sam u Tuk do Kikija i Nine, tam sam barem dobrodošao s pametovanjem. Fini ljudi pa trpe. I tako ti ja tamo kad odjednom dolazi njihov frend, vidim ja poznat on meni, vidim ja poznat ja njemu. Al od kud? I tako, u jednom trenu, veli ti on meni ti si meni poznat. Redovito kad to čujem me oblije neka nelagoda jer ne znam iz koje faze moje bipolarnosti smo se upoznali. I tako ti mi njušimo od kud se znamo, kadli odjednom njemu sine. "Si bio ti na Čikoli u studenom?" -Jesam. "Jesi me ti pitao jel imam kaj rakije?" -Jesam. I tad nam se otvorilo. Naime, zadnji vikend u studenom sam bio na Čikoli na penjanju i to je bilo famozno dobro. U zagrebu teeeeška magla i slinavo vrijeme, a dolje na jugu dva dana smo penjali u velebitaškom dresu. Došao sam doma i mazao se jogurtom jer sam naime izgorio. U studenom. Nemreš bilivit. Budući da svi ti športski penjači briju samo na penjanje, tako si ja nisam imao s kim nazdravit između smjerova, a na kraju dana, nakon onog groznog uspona od kanjona do auta, dok su se moji pajdaši vukli kao prebijene mačke prema autu, ja sam bio žedan i tako sam naletio na dotičnog. Dobio sam novog prijatelja i to novo stečeno prijateljstvo smo zaljevali s žutom osom, nekakva brlja iz Srbije. Pravo dobra. Tek sutradan mi je bilo jasno zašto se zove osa, bome fino ubada. Budući da sam već gledao u križ, računao sam da mi je put do Mrkoplja predalek i da bi skončao u prvom jarku, prespavao sam u domu. Ujutro, nije se nit razdanilo, Bronx i Nix zovu da su stigli. Ma kud prije, ste normalni. Skupili su me u Tuku, odvezli skupit opremu doma i s prvim zrakama sunca smo bili pod Čelimbašom. Bronx kakav je, lud i nabrijan u tolkoj mjeri da sam sebe ne može ulovit za rep je inzistirao da se za prvi lauf popnemo direktiva, podno žičare. Glup kakav jesam, do sad sam se pomirio da necu nikad naučit, al bar sam to prihvatio da svi punti kad se zbroje dolaze povratno s debelim kamatama, tako i moje molbe da se popnemo po regularki nisu pale na plodno tlo. Priznao sam poraz i kad je Nix rekao da se krenemo penjat podno žice. Gledam njih, gledam strminu, gledam njih, gledam strminu, posljednji pokušaj da odemo na drugu stranu, ništa od tog, jebiga, krenite onda. Prvih 20 m sam si mislio ma kaj je to, ide mi ko po loju. Nije išlo kao po loju. Borio sam se sa skijama, sa samim sobom, s previranjem u želudcu, općom nemoći, proklinjao sve što mi je palo na pamet, izmislio bar 7 novih psovki, a njih dvoje idu lagano i veselo, čak i pjevaju. U suzama sam ih dostigao, a oni već spremni za spust dolje. Sad već stvarno plačem jer bi ja malo odmorio, a oni već na pol puta. A ništa, krenem se spuštat kad odjednom nadolazim sebi, opet plačem ali ovaj put od čiste ekstaze. Kakva linija, kakav lauf, ajme meni. Sretni i naelektrizirani od fenomenalnog spusta krenuli smo se nanovo uspinjati po Čelimbaši u pravcu Maja. Budući da je Nix meštar od gopro videa, Bronx i ja smo se pretvorili u prave foto dive, daj nas slikaj ovak, daj onak, daj snimi ovo, daj ono, glazbu ćeš stavit ovakvu, video ima da je gotov čim dođeš u Zagreb. Nix je sve to stoički trpio, nekad se stvarno zapitam dal taj čovjek ima moć se skroz isključit iz svega i sam govorit da-da. I tako smo mi wannabe influenseri svako malo snimali nove kadrove, dogegali se do Maja te se odlučili spustiti na gablec do doma u Tuku. Na glavu, kroz šumu direktiva. Ajme meni, to je stvarno neopisivo bilo, kakav gušt, skroz si istinski sretan što si živ. U tuku klopica, pivica pa tabananje do Mrkoplja. Nix se odlučio još jednom spustiti s čelimbaše, dok smo bronx i ja driftali autom po zaleđenom parkingu. Otpratio sam momke, ponedjeljak se još nešto smucao skijama po okolnim bregovima, vratio se navečer u Zagreb, malo tužan što moram ić, al mi je sve sjelo na mjesto kad su informacije o stanju snijega u utorak kazale da se jugo vratilo i pojelo sve. Nix je složio još jedan u nizu fenomenalnih videa, bacite oko https://www.youtube.com/watch?v=Yyy7N7PdAnI&t=8s a svakako je topla preporuka da pogledate i ostale filmiće. Dobro brije taj Nix.
IZLET TREĆI: GUBITAK NEVINOSTI
U dobrom raspoloženju sredinom tjedna javlja se Brunica, čuj, ajmo penjat neke grape. Si ikad penjao grapu? "paaa nisam, al ti jesi, kaj, idemo". Volim taj njegov entuzijazam i mladost i općenito pogled na svijet da je uvijek sve dobro i lijepo. A dobro, idemo. Odabir je pao na Vrtaču u Sloveniji. Proučavanje prognoze, lavinska viče dvojku, reko to je ok, to se da, pa krenulo bacat trojku, ok, to se baš i ne bi trebalo, i tak stalna previranja između 2 i 3. Nemam srca reć Bruni da to baš i nije pametno radit, savjetujem se sa meštrima (hvala Bojko) vele svi nejte ić, kopam slovence po internetu koji su bili ovih dana tamo, svatko tupi svoje. Izlažem Bruni izvještaj kaj tko veli, odlučujemo se ipak otić pa procjenit na licu mjesta. U zadnji čas zovem Snajpera oće s nama, veli da oće, pokret s Knežije u nedjelju u tri. Tako i bi. Ukrcali smo se u polića (ajme, koliko smo već prošli avantura s tim autom, posebna ljubav za polo i za razmrdani aux) Snajper sjeda naprijed, slušaj stari, tornjaj svoje duge noge iza, samo je jedan suvozač u poliću a to nisi ti. Nema veze, ne zamjeram, mlad je, naučit će. Do prijelaza je prljavi matičar Snajper naučio kako stvari stoje i da je s velebitašima na izletu i da to kak matičari briju ne prolazi kod velebitaša. Stlačili smo ga odmah u startu, nije imao pravo glasa pa je brže bolje zaspao. U 5 smo bili na parkingu, prije 6 kod doma na Zelenici. Bruno diše na škrge, ima kondicije kao pretila ameba, evidentno mu je teško. No ne odustaje. 17 puta želi odustat al se ne predaje jer je jako nabrijan izgubit nevinost u snijegu, na grapi. Dolazimo do podnožja y grape na Vrtači. I prije smo zacrtanog vremena koje smo odredili da je zadnje za krenut penjat. Brzinski ga učimo zaustavljanje cepinom. Jel jasno? Viče da je, al meni i ne izgleda tako, al dobro, Brunc ima čelična muda i ne brinem za njega. Snijeg je,a ono, nije neka radost. Snajper i ja vijećamo dal da se okrenemo i vratimo, odlučujemo se da idemo korak za korak pa dokle ide. Ubrzo ulazimo među stijene, tu je snijeg osjetno bolji i kompaktniji al i dalje to nije to. Nema veze, idemo dalje. Bruno je u maksimalnom fokusu, odlučan preći cijelu grapu. Ni u grapi ne idemo desno, tako da Bruno i ja skrećemo u lijevi krak, Snajper ne bi bio matičar da ne izmišlja nekaj svoje pa odlazi u desni krak (i tam ima tešku borbu jer nema toliko snijega pa se bori dobrano sa stijenom) dok Bruno i ja rokćemo od radosti kako je dobro. Bilo je dosta teško. Snijeg baš i ne drži kako bi htjeli, ali borimo se i uživamo. Snajper po nama baca kamenje i taman kad smo se spojili s njim i htjeli ga gurnut niz strminu, vidimo da je cijeli zelen te smo mu odlučili ipak poštedjeti život. Puštamo ga da nam još bolje utaba stopinke u prečki, Bruno i ja guštamo na ranojutarnjem suncu koje već dobrano prži i divimo se okolnim vidicima. Snajper je zadovoljan i sretan, pomalo i viče " da vam nije matičara još bi morali i prtit" mi ga gledamo i ne govorimo ništa, kad ga veseli, nek se veseli. Dolazimo na vrh Vrtače, sretni. Bome i ponosni na Brunu. Bruno se skida u velebitaški dres za fotku za internu grupu na wocapu velebitaša, skidam se i ja, skida se i Snajper. Alo momak kaj radiš ti? oblači nazad majicu, ne smiješ ti nosit naš dres. Pola 10 je,a sunce baš prži. odlučujemo se za spust po normalci što i nije bila najradosnija odluka. zapravo, to je bila grozna pogreška. Normalka je naime na južnoj strani. Izlazimo iz kuloara, otvaraju nam se vidici na ostatak padine i ogromne ali ogromne ostatke lavine. Smijeh i šala se momentalno prekidaju, puna koncentracija je u jeku. Gledamo kako je lavina odnesla sve pred sobom, osjećamo se tako skrušeni i mali. "Srećom" lavina je prošla nekad kroz tjedan, te su snježne gromade jako čvrste. Oprezno zaobilazimo, spuštamo se te prolazimo uz lavinu, djelomično i preko nje. Spazili smo trag nečijih stopa, lupamo dijagonalu prema njima i tu tek kreće rokenrol. Snijeg sad već cijeli kašast, mi umorni kao psi, imamo 2 kilometra do doma, a propadamo do kukova. Svaki korak je grozan, grozan napor, borimo se i napredujemo, sanjamo pivu, union, nefiltriran, meni osobno među dražim pivama, predivan je, još ga dobiješ omotanog u škartoc. To je jedina stvar oko koje sam se ikad sa Snajperom u životu složio, da ta piva uistinu valja. Pričamo Bruni o tom kako je to predivna piva, doslovno ju sanjamo, kao kauboji upadamo u dom, daj pive, tri, union, nefiltrirani. "nemamo mi to" Kako misliš nemate? Nemamo. Kaj smo onda uopće dolazili, srčemo neku drugu splačinu i krećemo prema Zagrebu. Živi i sretni stižemo do parkinga, krećemo doma no neću otići iz slovenije a da ne popijem pivu. Union. Nefiltriran. Skrećemo u neki gradić, Škofja Loka ili tak nešto, nemam pojma. Tražimo birtiju, nema je nigdje. Bruno mudro primjećuje da bi kod nas prošli već 17 birtija, 12 kladionica i bar tri pekare. Tam nema niš. Upadamo u centar, u svakoj birtiji pitamo za pivu, nema je nigdje. Na kraju ju nalazimo u posljednjem pokušaju, Kafka bar. Imate našu pivu? Imamo. Oduševljenje ubrzo zamjenjuje razočaranje, nemamo covid potvrdu, konobarica nas tjera van na studen, tako mlada a već zlovenka. No Bože moj, bar srčemo pivu, vraćam se po jednu putnu, žicam uličnog svirača da mi svira "ne,ne mi dihat za ovratinik/koza nora/da ti potom nebo žal" plešem na trgu dok slovenci sklanjaju djecu da ne gledaju luđaka, ulazimo u polića, psujemo aux, slušamo dobru mjuzu, pljujemo Snajperove odabire, stavljamo mu veto na glazbu i eto nas doma. Zaspao sam prije 19h, sretan kao malo dijete. Bruno je izgubio ovaj put samo: junf, rukavicu, cigarete, rizle
REZIME:
Ljudi moji, kakav prosinac, a još nije gotov. Kuje se fini izlet na Štefanje, svaki dan ovaj tjedan imam nekakvu feštu, domjenak, tulum.
Svako dobro svima povodom blagdana i svima kaj su došli do ovdje s čitanjem želim sreću u novom ljetu. Ostalima želim nek prijeđu u matičare.
ps. da se ogradim, "ljubav" prema matičarima i diskriminacija prema bilo kojem drugom društvu je usađena u svakog pravog velebitaša. A koga svrbi nek se češe!
pps.sklon preuveličavanju prilikom pisanja izvještaja, odgovorno tvrdim da sam 95 posto toga izmislio.
ljubi Vas Njo.
sudjelovali:
C2H5OH
Nina i Kiki Vilić - domari doma u Tuku
Dina Botta - rendžerica u NP Risnjak
Valentin Gašparac - mrkopaljac
cb Sušilo - katedrala
Nix - Nikola Kufrin (PDS Velebit)
Bronx- Ivica Šturlan
Brunica - Bruno Crljenić (PDS Velebit, budući AS)
Snajper- Ozren Pilipović (prljavi matičar)
Ginobili - Gino Simić (PDS Velebit)
Mlađo - Mladen Ognjenović (prljavi matičar, al jedan od onih boljih matičara, ak takvih uopće ima)
taj lik- Vedran Štifanić (prljavi kapelaš)
Slike sam uzeo od svakog po malo.
