4. izlet 45. VOPS – KRK 9.-10.4.2022.

45 VOPS - KRK

„Krk nije planina, već je otok. Usprkos tome, na njemu ima planinarskih izazova.”

Ovim riječima naš vodič Željko najavio nam je izlet na Krk. Međutim, prvi izazovi krenuli su i prije samoga izleta. Naime, Željko je dobio koronu pa je voditeljsku palicu preuzeo Fićo, još uvijek napola bolestan.

S okupljanjem krećemo u subotu od 6:30 h, a planirani polazak prema Krku je u 7 h. Čekamo da svi odmorni i veseli (jer tko ne voli buđenje u cik zore?!) školarci PDS Velebita i auti dođu pred našu već dobro poznatu lokaciju – Cug, gdje raspoređujemo ljude i stvari po autima (ipak su tu šatori, vreće za spavanje, karimati… i sva potrebna oprema), te uzbuđeni krećemo u avanturu

Prvo stajanje je u Ravnoj Gori, gdje pijemo prvu jutarnju kavicu (neki od nas trebaju i dodatno buđenje uz drugu jutarnju kavicu), neki su i gladni te nastavljamo svoj put dalje. Put uz dobro društvo, smijeh, šale, iako je bilo rano jutro protječe brzo. Iduće stajanje je pred samim Krčkim mostom, gužva, zastoj, jer svi putevi vode na naš Zlatni Otok. Od 1185 otoka u Hrvatskoj samo jedan nosi naziv zlatni: Insula Aurea odnosno otok Krk .

Vozimo se po Krku do naše drage Baške, parkiramo u kampu Mali te se bacamo na novi izazov – slaganje šatora.

Nakon što smo uspješno savladali i taj izazov (ipak smo mi “iskusni” planinari), dijelimo se u grupe, usjeveravamo kartu, tražimo azimut i s neizostavnim detaljem oko vrata – kompasom i kartom koju čuvamo kao oči u glavi krećemo na našu rutu.

Neke grupe biraju hodati po plaži, a neke se odlučuju za put po šetnici uz plažu. Naš put se cijelo vrijeme nastavlja uz obalu te uživamo u pogledu na more, ali i u borbi s kamenjarom po kojem hodamo. Ubrzo dolazimo do uvale Bunculuka i guštamo u tirkiznoj boji mora, a masovno “padaju” i fotke.

Prolazimo uvalu Bunculuka, Jablanovo i Malo Storišće (svaka dragulj za sebe), uz miris mora, borova i smilja te dolazimo do uvale Vela Vrženica, gdje su se mnogi poželjeli okupati, ali ruta nalaže drugačije. Ponovno se orijentiramo, tražimo markacije i krećemo u kanjon Vrženica. Ova dionica puta nam je svima ostala u prelijepom sjećanju. Praćeni još uvijek lijepim vremenom i blagim vjetrom dolazimo da zanimljivih penjačkih izazova u kanjonu, vidimo velikog guštera zelembaća (sretni da nije poskok) i ono najvažnije – zasluženo se gostimo trpezom iz ruksaka.

Slijedi podjela u nove grupe, orijentacija i naš put prema Mjesečevom platou. Nebom se skupljaju oblaci, snaga vjetra jača, počinje puhati jaka bura; prognoza: kiša; oblačimo kabanice, gamaše te nepromočive hlače. Krećemo nemarkiranom stazom, odnosno idemo preko suhozida, orijentirajući se uz pomoć kompasa. Najedanput, umjesto kiše počinje padati tuča, bura puše i više od 80 km/h (kabanice postale kao jarboli na buri), ruke su nam pretvorene u led, ali se ne damo i dalje guramo. Mokri, promrzli, pod udarom tuče koje šiba po licu i nogama (osjećaj kao sitni ubodi iglom), iz smjera Hlama čuje se grmljavina, odlučujemo taj vrh samo pozdraviti i brzo tražimo “zaklon” u obližnjoj šumici. Malo dolazimo k sebi prisjećajući se Željka i izazova o kojima je pričao.

Čeka nas laganini spust kroz šumicu (čitaj: prestala je padati tuča) i zaključujemo da idemo direktno u restoran. Dress code: kabanice, gamaše, nepromočive hlače i po mogućnosti mokra kosa. U restoranu jedemo, pijemo, grijemo se, prepričavamo doživljaje s Mjesečevog platoa i ne želimo ići u šatore. Valja napomenuti da su se uslijed vremenskih neprilika prve dvije grupe razdvojile, a četvrta grupa je odustala od proboja do Mjesečevog platoa nemarkiranom stazom te se odlučila školski vratiti do zadnje markacije i nastaviti put do Baške. Kako bi se vratili do markirane staze, članovi četvrte grupe su pratili crno crijevo za navodnjavanje (nit spasa!) i bacali mudrolije o grčkoj mitologiji i Arijadninoj niti koja je i njima i Tezeju prije tisuću godina pomogla da se izvuku iz labirinta krčkog suhozida.

Šatori nas vjerno čekaju (nisu poletjeli zajedno s burom) te mi, sada već planinari s relevantnim planinarskim iskustvom, idemo u pravu avanturu spavanja u šatorima na buri.

Nedjelja jutro, budimo se, doručak kako tko stigne i kava s nogu jer nas čeka zadatak: radimo vježbe pružanja prve pomoći.

Ponovno podjela u grupe, orijentiramo se i krećemo put pješčare Zarok. Penjemo se po kamenjaru, odakle imamo fantastičan pogled na Bašku. Pritom nailazimo na gomilu raznobojnih markacija koje su različite od standardiziranih planinarskih koje učimo u školi.

Nezaobilazna točka svakako je rt Škuljica na kojem se nalazi svjetionik, a s kojeg se pruža veličanstven pogled na rutu koju smo prošli prvi dan, na Velebit i na otok Prvić. Definitivno jedno od onih mjesta na kojima se odmara duša.

Dvije grupe se spajaju i odmaraju na plaži Škulljica. Neki su se i odlučili osvježiti u moru. Nakon toga, nailazimo na impozantan rascjep među krškim stijenama s pogledom na uvalu Rupa. Prizor otvara mnoga pitanja te ostavlja bez daha. Polako idemo prema kampu diveći se svemu oko nas, upijamo zadnje prizore Baške, planina i mora. Po dolasku u kamp raspremamo šatore. Mihael vadi gitaru i svi zajedno uz pjesmu čestitamo Lei rođendan. Puni dojmova, sjedamo u aute, neki idu na palačinke u Putnik, neki u Cug, neki doma. Neovisno o tome u kojoj grupi smo bili, svima je ovo bio još jedan od onih nezaboravnih izleta koji će se još dugo prepričavati.