Tek što sam se ponadao da na mene neće nikad doći red da napišem izvještaj, dobio sam zadatak da izvijestim cjelokupno planinarsko pučanstvo o izvanrednom izletu na Mojstrovku 20.03. godine Gospodnje 2022. Naš poglavica Šuka mi je to natuknuo tijekom jednog šaljivog razgovora pa u prvi mah nisam zadatak shvaćao ozbiljno. No, trebao sam do sada znati da su njegovi osmjesi varljivi i da se iza njih vrlo često krije jasna naredba. Jednom prilikom imao je isti osmijeh dok mi je govorio da ću morati nositi uže od bar 5kg na svaku planinu. Tada sam se i ja smijao. Bilo mi je smiješno, jel.

Elem, zašto izvanredan izlet? Pa zato jer se trebao dogoditi nekoliko vikenda ranije, na izletu koji je završio tek lavinskim vježbama na prijevoju Vršić i kasnijom laganom šetnjom zbog možebitne lavinske opasnosti koju je naš sveprisutni Sensei mudro predvidio. Ili je možda zaključio da uspon ne bi bio pametan, nakon što je svjedočio našim sposobnostima izvlačenja unesrećenog iz lavine. Vjerojatno nikad nećemo doznati pravu istinu.

No, osobno mi je drago da je sudbina otišla u tom smjeru, jer još jedan razlog zašto se radilo o izvanrednom izletu je činjenica da je taj nevjerojatno prekrasan dan bio kao stvoren za uspon na Mojstrovku. Malu, ne veliku, no o tom nešto kasnije. Dakle, okupili smo se u Erjavčevoj Koči dan ranije, gdje smo se u skoro punom sastavu počastili delicijama u već poznatoj atmosferi. U domu dolazimo do saznanja da su neki od nas već bili aktivni dan ranije, a posebno tapšanje po ramenu i 'svaka čast momci ' ide avanturističkom trojcu Luki, Marku i Ivanu koji su taj dan odradili Triglav i spustili se među nas smrtnike da popiju pivo s nama i počaste nas epskim dojmovima. To što su izgledali kao da su odradili bar 3 runde s Ngannouom u oktogonu, nije ih ni na trenutak spriječilo da sutra s nama odrade i Mojstrovku. Očigledno je sve moguće kad si član Velebita.

foto: Karmen

Nakon dobrog spavanca i vrhunskog doručka s kavicom ujutro, upitao sam se može li se ovo uopće nazvati planinarenjem. Krajičkom oka gledam El Hefea. Izgleda kao da mu dan nije potpun bez alpskog starta.  No, uskoro me ta misao prošla. Nakon što smo krenuli i popeli se na prijevoj Vršić, nastavili smo na impozantnu grapu koja odmah kreće dominirati krajolikom. U tom trenutku, iza lanca Gozd Martuljek, sunce izlazi van i obasjava obzor te nam pokazuje što znači kad naletiš na idealno planinsko jutro. Na pamet mi odmah pada citat australskog alpinista  i pisca Grega Childa koji kaže: „Negdje između podnožja i vrha planine je odgovor na pitanje zašto se penjemo“. Scena iz filmova, taman mi je postalo lijepo. No, onda dolazimo do vrlo strmog dijela iznad stijene, gdje se uz najveći oprez prebacujemo na drugu stranu spomenute stijene, uz veliku pomoć cepina i oprezan rad dereza. Karmen mi u jednom momentu govori da pogledam dolje. Nisam je trebao poslušati. Jedna od onih situacija kad se upitaš: „Što ja točno radim ovdje?“. Nakon kratkog kontempliranja o smislu života i zašto ga tražim na ovoj strmini, odlučeno je da ipak ne idemo tim putem, nego se vraćamo niz grapu i odabiremo lakši put. Naš nestašni Vođa je samo htio testirati planinarske sposobnosti i strpljivost svoje odvažne skupine, koja ni u jednom trenutku nije posumnjala u karakter njegovih odluka te ih pripremiti na teškoće u situacijama kada ne budemo imali privilegiju njegove prisutnosti. Strog, ali pravedan.

Na strmini, zbog zdravstvenih razloga, s daljnjeg uspona ostajemo bez kolege i posebne vrste planinara, Luka E, koji se odlučan i stisnute desnice obvezao vratiti na ovu planinu. Ovim putem ja i Matko mu zahvaljujemo što nas je sponzorirao sa službenim autom na dosadašnjim putovanjima.

Vraćamo se niže i ulazimo u kuloar koji će nas odvesti na greben. Dosta je strmo, ali snijeg je manje-više odležan pa nema proklizavanja. Na samom grebenu kreće strmi, stjepoviti uspon sa puno sunca zbog kojeg među ekipom počinje striptiz, jer smo upravo izašli iz hladne sjene planine. Put nas vodi ravno do samog vrha Male Mojstrovke na 2332 m nadmorske visine. Dolazak na vrh je ekstaza, sunce obasjava horizont, a sa vrha je jedan od najboljih pogleda u Julijskim Alpama. A vjerujte mi, to nešto govori. Vrh je popularan zbog pogleda, svoje velike visine, i unatoč tome, lakše pristupačnosti. Pogled s vrha puca zapadno na mitske vrhove Mangart i Jalovec,  južno i jugoistočno na Rombon i dolinu Soče, istočno na Razor, Prisojnik i lanac Gozd Martuljek sa dominantnim Špikom, te sjeverno do Arnoldsteina i Austrije.

foto: Vanja

Također u susjedstvu stoje vrhovi Velika Mojstrovka na 2379 m te nešto niža Krajnja Mojstrovka. Nekolicina nas je izrazila želju da odradimo i Veliku Mojstrovku, no mudro oko Vrhovnika primjećuje da bi nam trebalo previše vremena za uspon, kojeg nemamo... ili je uspon bio preopasan... možda je snijeg bio nedovoljno dobar. Primjećujem da Šef nema naviku odgovarati na pitanja, moguće je da želi da sami dokučimo takve stvari, kao dio obuke. Možda me jednostavno ignorira. Vjerojatno nikad nećemo doznati. Atmosfera na vrhu je idilična i proslavljamo uz zadovoljne osmijehe, topao čaj, mango i pokoji indijski oraščić. U odnosu na neke prethodne planine, spust se činio kao dječja igra, i donekle smo se mogli posvetiti suludoj ljepoti Mojstrovke i planina koje je okružuju. Stvarno je nekad privilegija biti dio ove skupine s kojom dijeliš nezaboravne trenutke. Pere me ljubav i nirvana. Primjećujem i da se cjelokupna kondicija i koordinacija strahovito poboljšala u odnosu na prvi izlet i imam dojam da nema planine na koju se ne bi bili sposobni popeti. Put završava niz onu istu grapu kojom smo se i popeli te cestom s prijevoja sve do Erjavčeve koče, gdje nas je čekao gastro specijalitet koji je valjda postao simbol svake slovenske planine – Gobova juha. Onome tko je nije probao nakon cjelodnevnog planinarenja nema potrebe ni objašnjavati o čemu se radi – neće razumjeti.

Nakon jela, tko voli i uz piće i poneku cigaretu, najbolje je izaći na terasu i promatrati u njegovoj punoj veličini, njegovo visočanstvo i naš idući cilj – Špik.

Luka Soldo