Špik
Većina ekipe koja je to sljedeće subotnje jutro planirala uspon na Špik, pojavila se vlastitim prevozom u Erjavčevoj koči na Tržiču, koja se nalazi na 1525 metra nadmorske visine, navečer u petak 25. ožujka i uz druženje i pokoju kapljicu bez zvukova trube dočekala povečerje i spremanje na počinak. Ovog puta se činilo da je elitna visokogorska ekipa tečajaca Visokogorske škole PDS Velebit, reducirana u brojevima. Na broju za uspon je bilo najavljeno sedam tečajaca i tri instruktora, plus naš naš iskusni vođa Predrag. Buđenje je za većinu ekipe bilo u tri manje pet ujutro u znaku alpskog starta. Potom, pranje zubi i doručak. Za doručak smo imali jaja, hrenovke i tome slično, već po vlastitom nahođenju. Neki su komentirali da nikad nisu ovako rano jeli marendu, kao da nisu gledali film „Svjedok“ sa Harisonom Fordom, u kojemu glavni lik jede doručak sa Amišima u pet ujutro prije odlaska na radove u polje. Familija koja radi u Domu bila je susretljiva da se tako rano ustanu i isprate nas na put. Nakon amiškog doručka u alpskom stilu spremili smo opremu u reduciranom obujmu u ruksake, ostavili višak u prtljažnike i odvezli se nizvodno Vršiškom cestom do ugibališta blizu mosta preko rijeke Pišnice, nešto prije samog ulaza u Kranjsku Goru. Nakon parkiranja i spremanja za pokret, stazu smo načeli maršem preko rijeke Pišnice točno u 4 sata i 13 minuta po lokalnom vremenu i sa nadmorske visine od oko 950 m. Nakon pola sata hoda, po staroj Ruskoj cesti u mrklom mraku, izbili smo u podnožje staze za Špik sa njene zapadne strane. Početni dio staze je išao po šumi i bio je skoro tehnički najzahtjevniji s obzirom da je trebalo praviti uspon po strmoj kamenitoj stazi na kojoj je na nekim dijelovima bilo sekcija ferate. Nakon što smo u stilu ekipe iz starog filma „Igmanski marš“, ali ipak sa boljom opremom na nogama, uz prve zrake jutarnjeg svjetla izbili iz šume na čistinu pokrivenu snijegom, imali smo ugledati veličanstveni i pomalo prijeteći monolit Špika koji se sa svojih 2472 metra nadmorske visine, uzdizao nad našim glavama. Nakon pregrupiravanja, naš dragi vođa Predrag je piscu ovih redova, vidjevši valjda da je dotični podobro zakiseljen laktatima već u ovoj fazi uspona, iz čistog altruizma naložio da navedeni u narednoj fazi uspona predvodi skupinu. Ohrabren svojom pozicijom na čelu kolone revolucionara visokogoraca, uz infuziju adrenalina u krvotoku, pisac ovih redova je nabrao poprilično solidno do podnožja jaruge koja vodi na finalni uspon na masiv Špika, a koja bi činila drugu fazu uspona. Društvo se u ovoj fazi uspona uz grapu, ili meni zanimljivijem izrazu jarugu, rastočilo u tri male skupine, koja je jedna za drugom u periodu od sat i pol vremena pristizala na vrh Špika. Volio bih napomenuti da se prije samog uspona na Špik nekih pedeset metara nalazi uspon uz stijenu sa manjim osiguranjem. Na Špiku, kako ćete vidjeti na slikama u prilogu, u velikom smo stilu obavili naslikavanje za ovaj veliki korak za visokogorstvo, a mali za nas. Nakon ispijanja određenih količina tekućine, i dovršavanja ostataka hrane sa uspona, slijedio je mukotrpni silazak niz masiv Špika. Činilo se da nikad neće završiti, i moram priznati da mi je bio duplo gori od uspona. Obećao sam sebi da ću naučiti turno-skijanje. Nakon skoro deset sati provedenih na nogama i napravljenih 1694 metra vertikalnog uspona, te ukupne pređene distance od oko 12 km hoda, spustili smo se do rijeke Pišnice i ispod mosta obavili ritualno točanje nogu u rijeci, a neki su se i skroz okupali u ledenoj riječnoj vodi. Nakon toga, skoro polumrtvi barem neki od nas, morali smo za obnovu glikogena u mišićima izvršiti ritualno ispijanje fermentiranog napitka od hmelja, sjedeći na pijesku uz jezero u Kranjskoj Gori. Naš je vođa, na moje čuđenje, imao očito dovoljno glikogena u zalihama da obavi raskiseljavanje mišića šetnjom uz jezero, i to više krugova. Mi ostali smo uz priču i smijeh gledali ljude u daljini kako se pokušavaju okupati u hladnoj jezerskoj vodi. Nakon tih rekreativnih aktivnosti u predvečerje, pokupili smo svoje stvari i u veselom duhu, zahvalni što nas je Špik pustio relativno nekažnjene, vratili se u Zagreb kako smo i došli.
foto: Karmen, Vanja, Zdenko
Do sljedeće avanture, visokogorski pozdrav od pisca ovih redova, Darija Malovića i ekipe: vođe Predraga sa Jurajem i Vanjom i Tonijem, Karmen, Ane, Ivana, Zdenka, Vibora i Luke.
Dario Malović
