Desetero Velebitaša okupilo se u zagrebačkom Cugu i guštalo u jutarnjoj kavi. Jedan dio ekipe oporavljao se od neprospavane noći, a ostatak je razglabao hoće li nas na Petrovoj gori dočekati snježni pokrivač obzirom da su vrhovi Medvednice zabijelili preko noći. Kružna tura koju je pripremio Dragec ipak je na nižoj nadmorskoj visini tako da smo otklonili sve nedoumice i uputili se prema Lovačkoj kući Muljava u općini Vojnić gdje smo parkirali aute i popili još jednu kavu – dvaput je dvaput.
Lijepom planinarskom stazom Rimski put započeli smo našu istraživačku turu po Petrovoj gori. Zelenilo tek prolistale bukove šume prelijevalo se pod sunčevim zrakama. Dan je izgledao obećavajuće. Svi putevi ipak ne vode u Rim, ovaj nas je doveo do ostataka nekadašnjeg pavlinskog samostana sv. Petra. Nakon kratkog razgledavanja, nastavili smo hodati prema Malom Petrovcu – jednom od dva najviša vrha na tom području.
Mali Petrovac nalazi se na 507 mnv gdje je podignut spomenik ustanku naroda Banije i Korduna. Njegov autor, Vojin Bakić omogućio je svim znatiželjnim posjetiocima predivan pogled koji se pruža s vrha ovog arhitektonskog zdanja. Pogledate li prema sjeveru vide se obronci Medvednice, a skrenete li pogled zapadnije vide se dijelovi Samoborskog gorja i Žumberka. A znate li koliko košta kilogram nehrđajućeg čelika? Baš tako, ne znamo ni mi, ali ekipa koja je skinula te fasadne ploče očito zna! Nažalost, spomenik izgleda kao da pamti ljepše i sretnije dane, ali spiralno stubište koje prolazi njegovim centralnim dijelom i dalje ostavlja bez daha! S naglavnim lampama zavirili smo u svaki skriveni kutak, a čini se kako je naš Vinko bio najviše oduševljen ovim izletom. Nakon fotkanja, napravili smo pauzu za ručak, najeli se gibanice i uz čaj slušali Barbarine priče iz Bakićeve biografije.
Nakon svega nekoliko minuta hodanja, došli smo do najvišeg vrha, Velikog Petrovca (512 mnv) odakle smo se krenuli lagano spuštati makadamskom cestom. Dragec je i dalje hodao sam daleko ispred grupe. Garant smo mu išli na živce!? Ekipa je bila odlično raspoložena i brbljava pa smo zajednički odlučili da ćemo proširiti rutu i posjetiti još dva poznata lokaliteta. Ipak je to bio istraživački izlet! Nastavili smo put prema radio relejnom čvorištu, a mali i veliki Velebit morat će pričekati do nekog sljedećeg posjeta! Korak po korak, malo po makadamu, malo po blatu (Dragec se zagubil, al' nije htio priznat), stigli smo do atomskog skloništa. Brzo lampe na glavu i svi za Vinkom! Spustili smo se 6-7 katova pod zemlju opet oduševljeni jer se nešto takvo nalazi usred šume. Uznemirili smo uspavane šišmiše pa smo na tren svi ugasili lampe da doživimo mrkli mrak usred bijela dana.
Naša zadnja lokacija bila je partizanska bolnica u šumskom predjelu zvanom Pišin gaj. Ovo mjesto pravi je muzej na otvorenom. Okružena predivnom šumom i cvrkutom ptica, teško je zamisliti da je bila poprište ratnih stradavanja. Nakon nekoliko uzbrdica i nizbrdica, rijeka Radonja žuboreći nas je ispratila natrag do lovačkog doma, a svoj put nastavila prema rijeci Korani. Nakon 18 prehodanih kilometara, zaslužili smo vrlo skromni ručak u velebitaškom stilu. Delicije divljači, a za desert palačinke sa sladoledom i šumskim voćem.
Do sljedećeg pisanja, želim vam lijepo vrijeme i vedar duh.
Valentina
