Na pauzi kroz šalu spomenuo se izvještaj i nakon toga moje ime, pa ha, ha, ha mislim prošla šala, Šuka pravi šaljivdžija, no ne ponavlja dvaput, u nevjerici pogledam Soldu jel to Šuka misli ozbiljno (ipak čovjek ima iskustva sa Šukom i takvim šaljivo/ozbiljnim momentima) i iz njegovog izraza lica bilo mi je sve jasno, izvještaj je moj.

Pa da krenem. Nakon duže pauze od izleta zbog nepovoljne vremenske prognoze osvanuo je dugoočekivani planirani izlet na Branu. 30.4.2022. tek prebacila subota malo iza 2h u gluho doba noći aktivno je u grupi visokogoraca.  Planirani polazak u 3h iz Zagreba. Uf to boli i kad se čita, a kamoli kad zvoni budilica. Većina nas nije baš nešto dugo i kvalitetno spavala, a neki su se čudom probudili iako je sat već odzvonio ili nije. Već je i pala opklada koji instruktori sigurno ne idu na ovaj izlet i da li uopće netko osim Šuke ide.

Školarci visokogorci tik iza 5h stižu na parking iza Doma u Kamniškoj Bistrici, nešto malo kasnije ulijeće i okreće skoro pod ručnom (jedan od ovih što se čudom probudio) i njihov vrli vođa (sam, bili smo u pravu što se tiče opklade ;o)) Kroz veseli razgovor i puno smijeha (ipak se nismo vidjeli 3 tjedna) završavaju se zadnje pripreme prije uspona. I tako, dan se budi, tko je izvadio čeonku može je slobodno i spremiti, Džabe nam alpski start, već je skoro 6h, ha, ha, ha što bi se u Bosni reklo no srklet iliti nema žurbe. Tko je vidio krenuti u 5:53h? Kao da čekamo novu godinu, odbrojavamo do 6:00h i krećemo. Pripala mi je čast kao najsporijoj na zadnjem izletu da predvodim ekipu veselih i raspričanih visokogoraca. Lako im je pričati kad ja udaram tempo. Prvi dio staze lagano se penje kroz šumicu, čak je ugodan i ne previše strm. Snijega nema ni u tragovima. Dolazimo do pastirske kućice i vrijeme je za kratku pauzu. Nakon kućice staza izlazi iz šume na čistinu i otvara se pogled na Kamniško sedlo. Snijega ima u tragovima, grapa se još nekako drži, ali na izdisaju. Dovoljno ima travnatih dijelova da nema potrebe ni za derezama. Malo smo se raširili, ali nešto sitno prije 9h stižemo na Kamniško sedlo i zauzimamo mjesto za gušteranje na suncu pred domom. Pada kavica, koja fotkica za dugo sjećanje, a i komad snjega (ne znamo odakle) Luki R. na glavu. Sva sreća snijeg je dosta mekan pa prolazi bez ozljede, ali vidno u čudu i nevjerici. Kasnije smo ustanovili da je to bio prvi znak da nam Brana neće dati prić. Kad smo entuzijastično podijelili informaciju s domarom i njegovom ekipom kamo idemo, oni su svi sinkronizirano odmahivali glavom lijevo desno ne vjerujući da mi zaista mislimo ozbiljno na Branu. Ali nas ništa ne može omesti (izuzev lavine kako se kasnije pokazalo).

Naoružani punom visokogorskom opremom (osim lavinskog trojčeka, jer lavinska je 1 i to nam neće trebati) krenuli smo prema Brani, no prvo da bacimo pogled na Logarsku dolinu. Wow, koji veličanstven vidik! Opijeni srećom što smo tu i možemo uživati u ovakvim prizorima, lagano se okrećemo prema Planjavi na desnu stranu, pa Turskoj Gori na lijevu stranu, nastavljamo u punom okretu i pred nama se uzdiže naš današnji cilj, njezino veličanstvo Brana (2253m). No tu nam zastaje knedla u grlu, gdje je put? Ispod vrha je melišče iliti sipar koji je zimi pretvoren u grapu i strmo se spušta preko stijena prema dolini. Oni koji se ovdje okliznu ne bi baš dobro prošli. Grapa je bila ispresjecana brojnim malim lavinama koje su se tuda kotrljale ne previše davno. Izgledalo je prilično zastrašujuće i meni se u glavi jave zvuci one pjesme od Jinxa “Avantura počinje...” (inače mi se na svakom izletu neka pjesma nametne sama od sebe, pa mi zvoni ostatak izleta) Put se ne vidi, ali u nevjerici kamo idemo ipak svi pratimo vrlog nam vođu. Čuje se koji “Nemoguće”, “Ma nismo normalni”, ali i dalje nitko ne odustaje i približavamo se toj grapi. Snijeg je dosta nestabilan, Šuka ide u izvidnicu provjeriti jel se može proći. Ostali čekaju odluku, neki u međuvremenu odustaju. Ja i dalje pjevušim u sebi avanturu pomiješanu s mišlju kako još nisam uzela osiguranje, i kako mi to nije baš neki najpametniji potez i da ću to napraviti čim se vratim. Marko je školski iskopao rupu i ustanovio 3 sloja snijega, već je prošlo 10h i snijeg je jako mekan i lako se kliže. Sad je već ostalo samo petero hrabrih (ili ludih) školaraca koji i dalje planiraju nastaviti hodati, ostali budnim okom promatraju sa strane. Šuka je prešao na drugu stranu i penje se desnim rubom grape gore, viče da se može proći (oni koji se osjećaju sigurno), ali da trebamo biti jako brzi. Ključna riječ za mene i ja odustajem. U to se Marin malo oklizne, osjeti neugodu gubljenja kontrole pod nogama i odustane, a za njim odustanu i Zdenko i Dario. Ostao je još samo Marko. Hrabri, brzi Marko, kreće polako i oprezno preko, korak, dva i odjednom se krene kotrljati masa snijega poviše njega, ali dovoljno sa strane da ga ne pokupi. Pa to je prava lavina, taman između Šuke i Marka. Dobro da Marko nije bio brži. Moja prva lavina uživo i stvarno sam sretna što sam imala priliku to doživjeti, a da smo svi bili na sigurnom. Ovako sa sigurne udaljenosti nije izgledala toliko opasna i brza, no svejedno je izazvala strahopoštovanje potjeravši priličnu količinu mokrog snijega niz strminu i preko ivice i ne bi joj se baš rado našla na putu. Na tom nestabilnom terenu lako se izgubi tlo pod nogama i odeš za čas (a nemam ni osiguranje da bar obitelj ne bacam u dodatni trošak). Brana je ipak imala zadnju riječ i nije nam dozvolila dalje. Budnim okom otpratili smo i povratak vrlog nam vođe (iako on misli da ga je samo jedan pratio, većina je budno pratila svaki njegov korak). Dobili smo fantastičnu priliku za učenje iz nastale situacije i nakon analize I  šbbkbb (što bi bilo kad bi bilo) svi se sretno vratili do koče na sedlu. I domar i žena su odahnuli kad su nas ugledali žive i na broju. Od silnog stresa valjalo se okrijepiti, a i pasalo je gušteranje na suncu pa je bilo teško krenuti dolje. Raspoloženje je i dalje bilo na vrhuncu, unatoč tome što nas je vođa morao napustiti (ipak ide rano na put, a mi smo već dovoljno veliki da se možemo spustiti sami).

Veseli i glasni konačno smo se strmoglavili niz ono što je ostalo od grape. Tu i tamo neki Slovenci bili su svjedoci epskog spuštanja jahača grapa kako smo se nazvali (neki s derezama, neki bez, neki sa štapovima, neki bez, nitko sa cepinom u ruci). Na domaku parkirališta već su se čuli zvuci slovenskih narodnih poskočica sa doma u Kamniškoj Bistrici i nekima su se odmah stvorile zazubice što će sve fino pojesti (sjećanja na hranu u tom domu su još uvijek živa sa jednog od prethodnih izleta). Došavši do doma krenuli smo u gurmanski dio izleta. Ja sam još stigla potočat malo noge u izvoru Kaminške Bistrice, Wim Hof do gležnja, dalje je preledeno, ali i ovo krijepi umorne noge. Prelijepo je bilo da se prebrzo završi pa smo stali i na kavu (navodno najbolju na svijetu) i fine kolače u Domžale. Na kraju smo tek iza 19h stigli u Zagreb.

Atmosferu ovog izleta je teško dočarati riječima, a i riječi nisu baš moje igračke, više sam od brojeva ;o). Ekipa za 10 ste i jedva čekam novu avanturu s vama.

Karmen