Palica preuzeta! :)

Kako sada napisati izvještaj nakon ''školski'' odrađenog izleta, bez pretjeranih iznenađenja koje priroda može priuštiti, nakon što je izlet na Krk tako visoko postavio letvicu?

Pokušat ćemo…

Izlet započinjemo okupljanjem iza leđa  Vatroslava Lisinskog, voditelji nas dijele u 4 grupe, potrpavamo stvari i sebe u bus i oko 07:00 h krećemo put Slovenije. Na granici nas dočekuje lagana gužva, te nakon cca sat vremena čekanja svi uspješno prelazimo granicu. Nismo stigli ni oka sklopiti, a već su nam zamke bile u rukama. Ponavljanje poznatih čvorova i učenje novih kratilo nam je vrijeme u autobusu.

Stižemo a start naše nove planinarske avanture, točnije na start 1. i 2. grupe, dok 3. i 4. grupa startaju nekoliko minuta vožnje autobusom dalje. Koristimo priliku za brzinski carb loading, ipak je Velika planina pred nama, vadimo karte i kompase, kako bi neki rekli ''k'o retro planinari'', određujemo smjer kretanja i krećemo prema cilju, svaka grupa za sebe.

 Prva znamenitost do koje dolazimo je crkva Sv. Primož, a nedaleko nje i Sv. Petar.

Odlučujemo se malo zadržati kod Sv. Primoža i uživati u pogledu i delicijama iz ruksaka, a naš voditelj Marko se odlučuje za uživanje u provjeravanju sadržaja prve pomoći u ruksacima školaraca.

Dočekujemo drugu grupu, predajemo im Sv. Primoža  i krećemo dalje.

U prvom dijelu  uspona po Velikoj planini hodamo laganim stazicama  i uživamo u vidicima čija ljepota raste proporcionalno s rastom nadmorske visine.  U drugom dijelu uspona staza postaje nešto strmija, ali uz par grašaka znoja i taj dio uspješno svladavamo, odgovarajući usput na pitanja o čvorovima i prvoj pomoći. Nismo sigurni je l' znoj od strmine ili od pitanja…

Sve muke brzo zaboravljamo izlaskom na ljubičasto-bijele livade posute šafranima i snijegom.

Hodamo oprezno, da što manje šafrana strada pod našim gojzama i štapovima. I baš kad smo pomislili da ne može biti ljepše, ispred nas su počele nicati drvene kolibe koje su jedno od glavnih obilježja Velike planine. Niti oblačno i vjetrovito vrijeme nije moglo pokvariti prekrasan prizor pred nama.

Kako bi se u potpunosti uklopili u ambijent, opet vadimo kompase i karte. Retro planinari u retro selu. Određujemo gdje je Domžalski dom, naše toplo prenoćište, i lagano krećemo prema njemu, da ne probudimo Heidi.

Dolazimo u dom, grupa po grupa, sve po ''PS''-u, skidamo gojze, obuvamo obuću ''za po doma'' i naručujemo sve što imaju toplo i/ili što nas može ugrijati.

Grupe međusobno dijele dojmove o prijeđenim stazama, svatko pokušava skupiti što više informacija o tome što ga čeka sutra.

Dijeljenje informacija prekida kratka edukacija i demonstracija prve pomoći.

Nakon toga slijedi prvo obećamo iznenađenje, kviz koji je za nas pripremio Miro.

Dijelimo se u podjednake grupe, dajemo grupama imena i slijedi kratko predstavljanje: Bigus Dickus, Veliki Planinari, Električni Pastir i Team Marko.

Tokom kviza Team Marko besramno, pred očima svih ostalih poštenih sudionika,  Marka, člana stručnog ocjenjivačkog suda, časti kiki rikijem. Osim toga, postoji i fotografija koja govori više od 1000 riječi, a dovodi se u usku vezu s ishodom kviza (slika niže)….

Pogađate? Nakon stroge kontrole odgovora, Team Marko je odnosi pobjedu za 1 bod.

Obzirom da je regularnost u najmanju ruku upitna (svima osim Teamu Marko), molimo voditelje da se organizira novi kviz kako bi se omogućio revanš, molimo Marka da vrati kikiriki i novce, a Team Marko da vrati glavnu nagradu.

Nakon sređivanja dojmova oko kviza, kratko smo se još podružili i oko 23:00 h smo se rasporedili po sobama. Ušuškani u svoje tople krevete slušali smo kako vjetar vani fijuče i prisjećali se Krka, kada nam je vjetar fijukao oko šatora i kroz šator. Iako se možda nekima čini da nas Krk nije ništa naučio, u najmanju ruku naučio nas je, ili barem podsjetio, cijeniti toplinu (planinarskog) doma, koju možda nekad uzimamo ''zdravo za gotovo''.

Svanula je nedjelja, ustajanje, brzinski doručak, pakiranje i kretanje u spust s Velike planine. Vrijeme standardno za proljetnu planinarsku školu, kiša, snijeg, vjetar… 1. i 2. grupa kreću na svoju rutu,  a 3 i 4. grupa na svoju. Zbog vremenskih uvjeta, kiše i jakog vjetra, 1. i 2. grupa se ne penju na vrh Gradišče, najviši vrh Velike planine (1666 mnv), koji su 3. i 4. grupa već osvojile prethodni dan.

Prolaženjem nekoliko snježnih etapa i smanjenjem nadmorske visine, vrijeme je postajalo sve ljepše i ljepše, te smo tako iz zime došli u proljeće. Kako na Krku, tako i ovdje, pokazalo se da nakon kiše uvijek dolazi sunce!

Okićeni pokojim krpeljom i s pola kg blata po gojzerici, uspješno se spuštamo u Kraljev Hrib, gdje po nas dolazi autobus u koji su se 3. i 4. grupa već ukrcale. Bus nas vozi na ručak u restoran Pri Juri koji poslužuje pohane pureće šnicle toliko velike da se od njih ne vidi tanjur kada vam ih serviraju.

Preživjeli smo Krk, popeli se na Veliku planinu, ali ovaj odrezak je rijetko tko uspio pobijediti. Iskusni konobar je samo prošetao i podijelio komade folije da si spakiramo ostatke koje ćemo vjerojatno jesti do sljedećeg izleta.

Umorni, siti i pijani sjeli smo u autobus i probudili u Zagrebu.

Ovaj izvještaj završavamo citatom iz pisma poglavice Seattle, na koje nas je Miro podsjetio u svojim kviz pitanjima, a poručuje nam da prirodu ne možemo posjedovati, nego samo skromno u njoj uživati, trudeći se da je što manje mijenjamo:

‘’Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?’’

Predajemo palicu!

Marina, Tena, Tomislav, Ines