7. izlet 45. VOPS – Ratkovo sklonište – 14.05. – 15.05.2022.

Preuzeli smo palicu i krenuli na radnu akciju!
„U radu je spas“ – stara narodna (o.a.)
Ovaj izlet bio je malo atipičan s obzirom na to da se sastojao od radne akcije u kojoj smo
sudjelovali prvog dana izleta. Start je bio u 7.15h na parkiralištu kod Arena Centra nakon čega smo se zaputili prema Mrkoplju i kafiću Sušilo u kojemu smo od 9 do 10h uspjeli popiti svu kavu (doslovno) i zaštopati wc dok smo čekali kombi s materijalom. Kad je otkucalo 10 sati pospremili smo se u aute i krenuli prema 13tom kilometru jer je dogovor bio da od tamo (za početak) nosimo građevinski materijal do Ratkovog skloništa. Cesta do 13tog kilometra bila je dosta dobra za razbiti podvozje auta, ali sreća prati hrabre pa je tako bilo i ovaj put! Nakon što smo čitavi, s autom u jednom komadu, došli do 13tog kilometra preuzimamo građevinski materijal i penjemo se put Ratkovog skloništa (neki i više puta – svaka pohvala!). Dragec nas u tom trenu napušta i odlazi se radije družiti s markacistima, ali oprostiti ćemo mu jer je tamo bilo komada s bojom.
Oni koji su nosili letve u paru bilo je poprilično zabavno, jer sve je zabavnije u društvu, oni koji su nosili zarolanu izolaciju bilo je nepraktično pa su se spašavali kreativnim rješenjima (nadamo se da će netko patentirati ta rješenja i obogatiti se i počastiti društvo bar s dobrim roštiljem), a oni koji su nosili izolaciju u kocki bilo je „najbolje“ jer su im glave pozelenile i tricepsi se utrostručili. Nakon bildanja vrata, tricepsa i ramena krenuli smo na bildanje kvadricepsa spuštanjem do prvih drva pokrivenih ceradom i označenih reflektirajućim prslukom da bismo zatim prešli na bildanje bicepsa nošenjem spomenutih drva na Ratkovo jer „nitko ne želi biti panj“.

Za one koji su htjeli još malo trenkati uslijedila je još jedna (ili još nekoliko) runda vježbanja kvadricepsa i bicepsa što je rezultiralo time da kad je Marko odrješito skinuo ceradu s mjesta gdje su prije bila drva više nije bilo ničega, pa ni zuja insekata. Oni koji nisu nosili drva, osim Darka koji je radio sve, bavili su se raščišćavanjem otpada i raščišćavanjem stare i trule infrastrukture iz samoga skloništa. Nakon vježbanja počastili smo se pivicama i druženjem na divnim stijenama ispred još divnijeg Ratkovog skloništa koje nikako nije opravdalo Poljakov opis „primitivna brvnara“ jer je vrlo ugodno sklonište, prostrano i zanimljivog oblika, koje će sada nakon ove radne akcije biti još ugodnije i atraktivnije, ako je to moguće. Naravno na samoj akciji, odnosno na Ratkovom skloništu, bili su i mnogi drugi Velebitaši iz raznih odsjeka što je atmosferu učinilo električnom od živosti. Nakon što smo donijeli sve što smo mogli od građevinskog materijala i drva te se podružili i odmorili, krenuli smo na vrh Samarskih stijena nadmorske visine 1302 metra na kojem nas željno očekuju tri zmije, od kojih su dva poskoka, o čemu su nas ljubazno obavijestili planinari koje srećemo putem.

U pravom duhu ove školice na prvi glas o poskocima pohitasmo još brže na taj vrh što ih prije upoznati i poslikati. Za pentranje na sam vrh dijelimo se u dvije grupe kako ne bi došlo do gužve u 16ercu. Daria ostaje s nama, iako nije bila u našoj grupi, kako bi nas mogla obavijestiti gdje točno obitavaju slavni poskoci. Nakon što smo se pofotkali s njima i sa samim vrhom krećemo dalje u nošenje novih drva iz drugog smjera, jer su nam usput, prema Ratkovom skloništu. Međutim bilo je još drva (kraj prvih drva) koja je trebalo ponijeti gore, što smo i učinili. Mislim da sad više nitko od nas neće gledati na nakupinu drva u šumi istim očima. Kada smo donijeli konačno sva usputna drva do Ratkovog ponovno smo malo odmorili, ugrijali pokojom pivicom i pojeli nešto iz ruksaka. U jednom trenutku počela je lagano rominjati kiša i Dragecu se zamračilo lice što znači da je vrijeme za pokret prema PD - u Bijele stijene u Tuku. Uzimamo koliko god smeća možemo i nosimo ga prema kombiju te se molimo bogu da vrećice neće popustiti i da komadi krova koji se raspada neće ostati na stazi u strogom rezervatu jer ćemo svi skupa završiti na Sudu časti.

PD Bijele stijene u Tuku odličan je dom s fantastičnim gulašom od divljači i još boljom štrudlom te odličnim izborom pive, ali najbolji dio je to što je dom grijan i stvarno ima tuševe s toplom vodom, nije laž. Večer provodimo u igranju društvenih igara i ugodnoj atmosferi koju nam naravno onda instruktori kvare pojavivši se sa idejom da vježbamo čvorove, isprike, uzlove.

Nakon što je večer u potpunosti upropaštena vježbanjem uzlova, :D, neki odlaze spavati, neki nedugo nakon njih ali mnogi posežemo za alkoholom s novom žestinom i gledamo Euroviziju bez zvuka do 2 ujutro jer želimo znati tko će biti drugi, jer naravno da će Ukrajina pobijediti, te slikamo grupno učinjeno nasilje nad pivicama.

Sljedećeg jutra, nakon doručka i kavice startamo u 9.15h put Vagabundine kolibe te u njoj pijemo još jednu kavicu jer se kod većine osjete posljedice prošle večeri. Na licu mjesta ogovaramo s gazdom hranu za nakon šetnje no poslije dogovora ostajemo sjediti što gazdu čini anksioznim jer ne razumije zašto ne počinjemo s usponom na licu mjesta. U jednom se trenu ipak odlučimo početi planinariti, jer zato smo tu, te je izvidnica prisiljena biti na čelu skupine i voditi. Hvala bogu sve je bilo odlično markirano pa se ne gubimo niti u jednom trenu, uspon je fini, strm ali kroz šumu, no na Striležu nas počinje zametati najezda mušica pa bježimo u bilo kakvu vrstu zaklona od njih kako bi mogli napraviti jednu od naših poznatih „kratkih“ pauza u kojoj se vadi, jede i pije sva hrana i tekućina koju posjedujemo.

Nakon što smo pojeli sve što smo imali nastavljamo put prema glavnom vrhu, Viševici, koja se nalazi na 1428 metara nadmorske visine, gdje se naslikavamo, sunčamo, istežemo, glumimo mrtvace, divimo pogledu i odmaramo! Na vrhu smo boravili otprilike sat vremena, a nakon što je nazvan gazda u Vagabundinu kolibu kako bi nam počeo pripremati hranu, počinjemo spust prema maneštri i kolaču od zobi. Cijelim putem do dolje staza je bila dobro markirana tako da nije došlo do gubljenja. Na ovom izletu iznimno nismo imali karte i kompase (što je bilo malo čudno, ali pozitivno čudno) i nismo čuli rečenicu „Vadi kartu“ svakih 15 min. I uspon i spust bile su dulje šetnje tako da smo stvarno prešli 17ak km taj dan stoga smo se zasluženo pogostili nakon svega. Neki su se odlučili ipak ne gostiti nego samo popiti piće i vratiti se doma za Zagreb, ali većina nas je ostala na maneštri, pivi i još malo druženja. Oko pola 6 popodne ipak se odlučismo pozdraviti i krenuti prema Zagrebu uz pobjedonosno skidanje s autoputa u Novigradu prije Karlovca (većina) i izbjegavanje stajanje u gužvi sat vremena. Ovaj put smo uspjeli doći u Zagreb čili i u razumno vrijeme.